NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog
utorak, siječanj 10, 2012

karikatura Nenad BarinićAmerika je, tako je nekad Johnny pjevao, zemlja rada i znoja ali i zemlja čuda.
Tako je nekad možda bilo a danas se uglavnom stvara medijski privid tih fenomena poput rada, znoja i čuda.
U rad ne možeš vjerovati jer se radnici baš i ne traže, znoje se po teretanama a čuda su kako menadžeri dobivaju bonuse za rad u neuspješnim tvrtkama. Neki mediji su objavili priču o nekom beskućniku, invalidu i psihičkom bolesniku, kojeg je pregazio auto u Santa Rosi. Ništa čudno, u tom gradu to je peti u proteklih godinu dana. Očito imaju neko natjecanje. Ali, ovaj beskućnik je primao 600 dolara invalidnine od čega je svaki mjesec donirao 56 dolara organizaciji koja je novac prosljeđivala za pomoć dvjema devetogodišnjim Senegalkama. Svetac – kliču Amerikanci, a mene muči što će biti s dvoje Senegalske djece? Kako će se osjećati kad spoznaju da im nema skrbnika?  Kako će to saznati, hoće li naslutiti kad im kažu da u školi više nemaju obrok? Ili da više uopće nema škole? Zbog usranih 56 dolara.
karikatura dajkaMogao bih štošta pisati o ovom slučaju ali me Kevin Christopher Fitzgerald podsjetio na jedan članak koji sam pročitao prošle godine u Uličnim svjetiljkama o karikaturistu Darku Paviću Dajki s kojim dijelim neke uspomene iz ratnih godina.
Teško je reći što je sve Dajka radio; ilustracije svih vrsta, svjetski nagrađivane karikature, surađivao na našim najpoznatijim crtićima, prvi strip o Domovinskom ratu…
Uvijek me kopkalo što je on radio s nama u tom nevremenu i tek sam sad, saznavši da je i on beskućnik, došao do kakvog-takvog odgovora. Njegove karikature su uvijek imale humanistički naglasak pa je bilo logično da bude tamo gdje se u istini živi i umire. I zato me nije začudilo da je Dajka među beskućnicima. Skuplja informacije ili, kako to umjetnici zovu – inspiracije.
Tih ratnih godina imao sam ludu sreću da mi je došao Dajka i ponudio robnu razmjenu, dvije svoje karikature ako platim neki njegov račun u jednom hotelu. Pristao sam u trenu iako u pravilu ne kupujem umjetnine, ionako me previše zatrpavaju njima, ali Dajki je trebala pomoć a bogami i meni, pogled na njegove karikature nije me tjerao na smijeh ali mi je vraćao osmijeh.

karikatura dajka

Jednu karikaturu sam poklonio a drugu zadržao – nije mi bilo lako odlučiti se, vi slobodno pogađajte pred koju stanem kad poželim natrag svoj osmijeh. Tzv Dajkin osmijeh. A doista se susprežem da ne prasnem u smijeh pri pomisli na Nou koji u jeku općeg potopa ugleda čovjeka koji se sprema skočiti u more s kamenom oko vrata.

karikatura dajkaA kuća – daleko joj kuća. Kuća nije dom. Dom je tamo gdje su ljudi koji te vole i na koje se možeš osloniti. Oni koji su gledali Citizen Kanea znaju kako izgleda građevina koja se može zvati kućom ali ne i domom. Kao država koja ti nije domovina.

Mislim da Dajka nikad nije niti imao kuću. Takav se rodio, što li?! Kuća se popije naiskap a dom je tamo gdje su ljudi koji te vole i trebaju - njih ne možeš eksirati, njih Dajka neće zajebati ali će ih lagano podjebavati. Dajku ne treba sažaljevati, samo mu se diviti što živi onako kako si rijetko tko još može priuštiti; bez kuće na kojoj je hipoteka banke.

Majstor Dajka.


isprepadani @ 00:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.