NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog
četvrtak, siječanj 15, 2009



Ako sam sada ovdje i tamo tada nisam nigdje. 
Proklinjem muževna prsa ako sam prije bio ovdje a nisam bio tamo. 
Čovjeku je u prirodi nezadovoljstvo postojanjem u svoj jednostavnosti postojanja. Mnoga samoubojstva počela su u trenutku kad je čovjek definitivno prihvatio tu činjenicu po kojoj nema ništa jednostavnije od ovog kratkog i nepravednog postojanja. 




Vulnerant omnes, ultima necat.
Natpis je na jednom satu a u prijevodu znači: Svaki ranjava, posljednji ubija.
Nema potrebe objašnjavati da dosta ljudi ne može podnijeti čekanje ovog posljednjeg što u konačnici ne donosi nikakove promjene. Svi mi znamo da dolazi noć i samo je pitanje kako ćemo popuniti dan.
Ne vjerujem u beskonačnost, ni u perpetum mobile, niti beskraj svemira... Problem je kod ljudi što se ne mogu suočiti s ograničenjima. Vole vjerovati u kontinuum. Drugi život. Baš! Reinkarnacija? Da, ali samo ako ćemo se pretvoriti u lijepog labuda.
Svemir je ogroman. Smrtniku nepojmljivo ogroman a opet ima kraj; širio se, a sad se skuplja. Šta da se radi kad je svemir na dijeti a mi mu dođemo kao naslage sala koje mora skinuti. Loša dosjetka. Kako god bilo u našu iluziju vječnog postojanja nikako se ne uklapa spoznaja da i nešto tako „beskrajno“ kao svemir ima kraj, pogotovo što smo i mi dio tog takvog beskraja.
Pa, što da se radi?
Ništa. Kraj se događa, radili mi ili premetali misli poput mene dok se u šetnji grčevito držim Č'pare. Opasnost da netko od nas dvoje otrese o LEDinu više je nego gotova stvar, ona toliko posrće, ljulja se i glavinja da sam uvjeren kako ću ja (poštujući Murphyjeve zakone) koji hodam kao paun poljubiti pločnik. Ono što je stvarno važno jeste to da ja, nakon što se u šetnji trgnem iz crnih zimskih misli, imam nekog tko će me vratiti u stvarnost. Čovjek je društveno biće. To je apsurd stoga što ništa čovjeka ne natjera u banalizaciju života kao društvo sa svim svojim pravilima i egzekucijama rizika. Ali... To je tema za idući post.

Prošle godine sam se igrao fotoaparatom pa sam pokušavao snimati tematski; prva serija bila je snimanje fotićem stavljenim na ulične kante za smeće jer me fasciniralo to što su mi te kante uvijek upadale u kadar. Bolesnici ih uvijek postavljaju na mjesta gdje nagrđuju okoliš pa sam pokušao izokrenuti stvar – da vidimo kako kante za smeće vide svoj dio Vinkovaca. Ima puno zanimljivih snimki ali mi se sada čini primjerenijim pokazati vam jednu drugu seriju – prozori. Gornja slika je prva fotografija koja me navukla pa sam nakon nje snimio stotinjak prizora prozora. 

Prve kuće vjerojatno su nalikovale pećinama, što manje otvora to je bila veća sigurnost. Kako su se faktori sigurnosti unapređivali tako je rasla i potreba za udobnošću; tu je prozor bio važan jer je propuštao toplo svjetlo i zrak – dovoljno za početak. Današnji prozori imaju istu funkciju a nekim dodatnim karakteristikama puno govore o objektu ili vlasniku kuće; rešetke na prozoru sugeriraju da je unutra nešto vrijedno dodatne (starinske) zaštite, jednostavni ali novi prozori govore da je vlasniku kuća nužno zlo, stari prozori s kalićima cvijeća, neznani broj slojeva boja... 

Čovjek je po prirodi klaustrofobičan i stoga je normalno kad netko tako bolestan iznutra promatra prolaznike. Isto tako, ako netko izvana gleda kroz prozor u unutrašnjost nečije kuće onda je taj voajer, pervertit i treba ga liječiti macolom po testisima. U osnovi, kako god vi gledali – bolesni ste. Jer, prozori su upravo ona paleta mogućnosti između jednostavnosti poimanja noći i dana, dobra i zla, slobode i zatvora... U sigurnosti svoje kuće možete što hoćete samo što ćete prvo spustiti roletne, zalupiti kapke, navući zavjese... I, već ste osumnjičeni i osuđeni! Ali, to vas ne brine jer – biti čovjek znači biti unaprijed osuđen.
Kvragu, postoje pravila i mi se igramo! Plaćamo PDV i račune kojima hranimo sustav, ganjamo titule i ski-aranžmane, trpimo partnere i ekonomične cikluse... Prozori su danas, uz svu silu klima uređaja i žarulja svih jačina, izgubili prvu svrhu i baš stoga mi je zanimljivo snimati ih; postali su kompleksni odraz naših, uglavnom primitivnih i marketingu podložnih, vrijednosti.

Za kraj moram napomenuti da se trenutno bavim egzaktnim znanostima a jedan od mojih zakona je i: visina na kvadrat ravna je zbroju kvadrata raspona ruku pod uvjetom da kreten ne drži neki kvadrat u rukavu...
Možda je ipak bolje da ovaj post završim s malo prošlogodišnjeg zelenog Bosuta i tako vam zagrijem krvotok. Dakle, srpanj 2008-e... 


veleBeat
ništa ti neću ako progutaš ovo
pravilno diše, piše - u  lovu na međuvrijeme
isprepadani @ 06:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.