NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog
utorak, travanj 19, 2011

karikatura Barinić NenadHtio sam pisati o klincu koji se utopio u Bosutu, o ljudima nadasve velikim Hrvatima koji su maloljetniku prodali alkohol, o državnim službama koje se nisu ni potrudile naći odgovorne, o njegovim brižnim prijateljima koji su ga pijanog pustili samog…
Ali, vi bi generalske, herojske priče. Triput hura i juriš na barikade. Ma, prvo ćemo zaplakati i optužiti cijeli svijet.
Je li Domovinski rat Sveti rat ili rat kao svaki drugi? Popovi bi voljeli da je Sveti – njima u džep. Ako je kao svaki drugi, a jest, normalno da je bilo i stvari kojima se ne ponosimo. E, al' treba biti čovjek i to priznati. Ili se bar pogledajmo u oči i priznajmo da imamo državu ogrezlu u zločinu s bivšim premijerom u zatvoru (istina luksuznom-europskom ali ipak zatvoru), da smo stotine tisuća hranitelja obitelji izbacili s posla na ulicu, dali smo povlaštene mirovine sabornicima koji su izglasali uvjete za stvaranje države mita, korupcije, nepotizma… Pa, nama bi svima trebalo suditi za zločin nad samima sobom!
Te davne devedesete bio sam užasnut neizbježnošću rata, toliko da sam na ploči radnog stola u dahu napisao pjesmu koje sam se dugo sramio – petparačka. Kada sam 92-e navratio obići bivše radne kolege još je bila tamo – netko je na dnu napisao USTAŠA. Prepisao sam je. Ne bježim od svojih sramota, ne mogu i ne znam.

U miru se rađa i izdiše za smjesu rada i robije, a kad je mesa previše ratom se suficit pobije

Grozno, zar ne? Mislim na rat a bogami i na ovakve stihove.  U ratu sam završio kao i svi pravi muškarci koji znaju da su im dvije stvari urođene i od njih ne mogu pobjeći, rat i seks je izazov koji se ne odbija.  Za sve ostalo – ima vremena.

Neki uzvišeni glas istisne skupljenu muku, pozove u konačni spas izmorenu zgrčenu ruku

Svoje suborce bih često uoči pogibeljnih situacija znao pitati jesu li ponijeli vazelin, redom bi odgovarali sa 'NE' a ja bih klimao glavom: - Uh, ovo bi moglo boljeti.

Mali čovjek od voska gori plamenom baklje, čim se pomene vojska prsti postaju rašlje

Tako sam razbijao strah kod sviju. Te 91-e bili smo momci u traperu iz Trsta koji su s pištoljima i puškama, često iz kućne radinosti (Satan Panonski je poginuo od takve), iskakali pred oklopnjake JNA i tražili da se predaju. Glupost veća od hrabrosti ali se znala isplatiti.

I veći je od njive, veći od mastodonta, k'o vojnik od žive naraste do fronta

Rat smo upoznavali gledajući kako zgrade oko nas postaju ruševine, brojeći poginule, odlazeći pod granatama s bojišnice do bolnice da bi dali krv za stradale, ginući pod istim granatama vozeći se kroz grad u potrazi za gajbom piva za društvo iz rova…

Izmrvljen, pod tenkom, i mrtav kriči parolu, statist samo jednom glumi važnu rolu

SMRT PRVA
Nuštar 91-eJanko je bio Rusin iz prigradskog sela, njegov brat je htio biti Srbin i pridružio se četnicima, posvađali su se i Janko je prebjegao k nama. Bilo je to u ljeto '91-e, vrijeme kad je njegov izbor bio prilično sulud jer su tada i mnogi najveći Hrvati bježali iz grada. Moj prvi susjed koji mi je 90-e mahao pištoljem i štenetom dobermana, sve kroz šalu i zajebanciju, objašnjavao da je prošlo vrijeme 'nas komunjara', pokupio je ženu, dijete, pištolj i dobermana i zbrisao u Zagreb. A Janko… prošli smo svašta. Ovu fotografiju snimio sam u toku obrane jednog mjesta, na položaju s kojeg su zbrisali gardisti, nas šačicu je kroz mrak doveo neki lokalni 'zapovjednik' i rekao da čekamo pomoć. Ukratko, na drugoj strani bilo je više oklopnih vozila nego nas. Neki od nas su zbrisali a mala većina ostala. Ostatak priče nije za djecu. Preživjeli smo, hvala na pitanju. Janka je karakter ipak stigao, kada je već bilo proglašeno koznakoje primirje otišao je kroz minsko polje do svog sela, nije mu to bilo prvi put – morao je nešto dokazati bratu, i u povratku stao na minu koja ga je prepolovila. Kažu da ga je brat deset dana izlagao u centru sela dok napokon nisu predali tijelo mirovnjacima.

Moždana stanica siva, njegova mala žrtva, jebena kao živa a već odavno mrtva

SMRT DRUGA
U to vrijeme svi smo slušali Azru 'Smrdljivi jarani trule u patikama…' a Grunf je uz to bio i električarski mag, napravio je jednostavnu spravicu s kojom smo nas dvojica navečer šetali ulicama i ometali ljudima prijam teve signala. Kroz prozore bi upravljali ljudima koji su na pojavu šumova na slici skakali s kauča, premještali antene, okretali televizore, psovali... Njegov otac, pravi lički Srbin i izuzetno vrijedan i pošten čovjek sklon pomaganju svima, nije me mogao gledati onako mršavog i uvijek me tjerao jesti – 'hleba ima za sve, a naći će se još svašta'.  Grunf se oženio i tu su nam se putovi razišli. Na početku rata požalio mi se kako mu ne daju na položaj, kao neki kurir pomaže u dostavi, nosi vodu i hranu na položaj ali … on bi pušku. Pred kraj '91-e odvezao je ženu i djecu kod rodbine u Zagorje, susjede je obavijestio da će se vratiti za sedam dana a vratio se za tri dana i zatekao srušenu kuću. Zvao me a ja nisam mogao ništa pametno reći, nije njemu bilo do kuće već do ljudi koji su mu to napravili. Išao sam do susjeda i pitao samo 'zašto?'. Nije bilo važno 'tko?' već jebeno 'zašto?'. I okretanje glave je odgovor. On je potom završio u HV-u a dugo, dugo poslije pokušao sam obnoviti kontakt. No, u njegovoj kući klinci su slušali srpske narodnjake i sve mi je to bilo toliko šmensi-fensi, toliko velikohrvatski da sam se učtivo izgubio. Poslije mi je njegova žena ispričala da su se rastali – kurvao se, svinja, preko interneta. Niti sedam dana poslije saznam da ga je srce izdalo. Ubio ga seks – od srca se nadam.

Jer mi smo laž od stakla, drevna harmonija balkana posvećena dahom pakla, gnjev srca vulkana

Imam ja tih 'smrti' još ohoho ali od toliko mrtvih pregorio bi kompjuter Zašto sam i ovo ispričao? Jednostavno, previše je površnosti. I oni koji 'brane' rat i oni koji ga napadaju previše streme kalupima i trpanju u isti koš. Svaki čovjek koji je osjetio rat osjetio je to na svojoj koži i na svoj način. A svi uporno trpaju 'one druge' u isti koš. Zbog svega toga i nakon dvadeset godina rat koji nikad nije objavljen još uvijek traje. Svaki racku nešto zna o ratu. Znam da vas zanima – nemam mirovinu, nikad nisam iskoristio niti jednu jebenu povlasticu, deset godina sam bio nezaposlen dok ste vi radili… U opisu svog ratnog puta napisao sam samo da svojim djelovanjem nisam naročito naškodio ugledu postrojbe. Jebemti, unatoč tom sadržajnom opisu dali su mi i nekakav čin! Bilo je toga pa da se ne baci…

Sitna marža trgovaca, dugovječni polusvijet, uzvišena krv ovaca, kamen zemlje kamen cvijet.

Smiješna mi je ova idiotska konstrukcija – zločinački pothvat. Rat je nešto čemu nisu dorasli, oni i njihovi UN-ovci, EU-ovci koji su pet godina promatrali, prijetili, sklapali primirja, sklanjali se prije pokolja, švercali naftu i oružje s objema stranama i konzumirali naše jeftine žene… a kad je konačno netko obavio prljavi posao za Njih osudili su ga za zločinački pothvat. Jeftine filmove gledate, gospodine. Rat je, pobogu, RAT.  Štakorska posla… Ako ne znate što je to pogledajte u povijest svojih naroda. Šalim se, dođite na vinkovačko groblje.

Jedan pijani dječak utopio se u Bosutu. Nitko nije kriv.

ŽIVOT
Gospođa Perković je u pijanom stanju autom otkinula obje noge satniku Pavkoviću, branitelju i vojnoj osobi koji se netom vratio iz Afganistana. Čovjek je inzistirao na oproštaju i danas su prijatelji koji se skoro svakodnevno viđaju. Krivac se svaki dan suočava sa žrtvom. Razumjeli su se, oprostili i sada žive nastojeći jedno drugom olakšati traume. Možemo li išta naučiti od toga. Ili bar snimiti film.

A zahvaljujući sposobnosti i poštenju naših političara koji brane generale i Domovinski rat našem uplakanom narodu mogu samo citirati jednu ratnu:

-    Čuvaj se, majmune, i Vazelin, Bog svih majmuna čuvat će te.
Ovo će gadno boljeti!

Niti Churchill ne bi to bolje sročio.


isprepadani @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.