NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » ruj 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - rujan 2008
nedjelja, rujan 28, 2008




Pokupio sam neki kilavi virus pa me tresu nebuloze. Malo sam usporen. Ništa me ne boli ali... dovoljna je i činjenica da nisam svoj. Srećom, Č'para me mazi-pazi i njeguje toliko da je neugodno i meni i virusu koji je toliko inteligentan da zna kako protiv nje nema šanse.



Stalno si ponavljam kako je Č'para jedini smisao zašto pišem na ovom blogu, međutim sada je i ona spoznala da ja tu više nemam što raditi. Osjećam se kao vampir u zrcalu – bez slike i tona.Moj najveći strah je – razumijevanje bližnjih. Ništa tako dobro ne destimulira kao kad te ljudi razumiju. Srećom sam bar toga pošteđen. Ah, mi mladi – nas nitko ne razumije.
 
Prošle nedjelje pristao sam da me odvuku na Koridor. Nekad je to mjesto bila oaza sirotinjskog neukusa, danas je sve upakirano u betonsku ambalažu pa se radujem tek ponekim biserima trgovaca. Natpisi poput onog 'OVA SE POLICA ZA MUŠTERIJE VRTI' ili baja koji nosi opasače i urla 'Keiševi, friški keiševi!'  nisu ništa spram grba BiH na sportskim dresovima – nazivi njihove države su na svakom drugačiji: Bosnai Herzegovina, Bosnia i Hercegovina... Meni je ta zemlja još uvijek crna rupa a njihov famozni šoping centar 'Koridor' od milja zovem turbo-šoping.  Iako tamo nema nešto što bih želio kupiti vjerujem da ću za par mjeseci opet skoknuti – po inspiraciju koja je stvarno džaba.

Koliko god vjerovali da prepoznajete dobru glazbu, morate priznati da definitivnu potvrdu dobijete tek slušanjem i gledam uživo. Jednostavno, previše je danas produkcijskih smicalica i upravo stoga je sve teže naći nove rock veličine. Čak ne vjerujemo ni velikim rock spektaklima, i tamo ima podvala – lako ti je dobro svirati kad te pokriva čitav orkestar plaćenika.

Eric Sardinas čini sve što treba da bi pravi uživatelji rocka vjerovali u njegovu moć. U petak, na izmaku dana 26.rujna jeseni gospodnje 2008-e, u malom prostoru MKC-a u Županji, pred dvestotinjak posjetitelja (jer nešto puno više ih ne stane) odradio je svirku koju mi smrtnici rocka možemo samo prepričavati onim lakomislenicima koji nisu bili. Definitivno, najbolja rock tutnjava na kojoj sam bio posljednjih desetak godina a možda i više; kao da me netko na trenutak preselio u Ameriku (ali ne ovu sadašnju, bush-mansku, već onu moćnu gaduru iz 20.stoljeća), Sardinas nije poput većine gitarističkih heroja ovisnik o solažama – on je poštovatelj američkog bluesa iz 20-ih i 30-ih godina (sjećate se R.Crumba?) koji svojim pjesmama iskazuje to divljenje, ne samo da nema strah od publike već ostvaruje izuzetno dojmljivu prisnost, nastupaju kao trio a to je moj omiljeni format još od vremena Hendrixovih Experienca i Creama, Sardinas je pustio bradu i sad više ne izgleda kao latino iz tv novela već kao zvijer kojeg negdje vani čeka golemi Harley Davidson (a grupa mu se zove Big Motor)... Ufff, mogao bih još nabrajati, a ne želim pametovati, tek ostaviti malu zabilješku na ovaj događaj. Ljude iz benda čine basist Levell Price i bubnjar Patrick Caccia, dobili su i oni nešto vremena za demonstraciju umijeća, nakon čega bi svaki put još efektnije ulijetao Sardinas.

Prije i poslije Sardinasa na pozornici su svirali splitski The Black Cat Bone, simpatični momci koji dobro sviraju, nažalost – nakon Sardinasa sve ostalo je luk i voda, pa smo se uputili u te večeri nekako usrane Vinkovce, Županja je bar jednom bila mjesto našeg potpunog zadovoljstva. Želim im da to ponove, na svoju i našu radost, jer svi smo mi tako blizu – daleko od civiliziranih događanja.

Toliko od mene i mog virusa, majke svih virusa, znam da sam vas razočarao ali nije mi važno bar dok ne nađem neko oružje masovnog uništenja kojim bih eliminirao sve svoje neistomišljenike. I virus.

Sad moram ići, danas je na meni red da kuham ručak...

veleBeat samo da me netko pogura naprijed, natrag ću limuzinom

APDEJT
(dorada, umetak, uložak, olvejz, ...):
Frajla Iva nam je priložila prilog od nekoliko svojih fotografija Sanderasa, s pravom ponosna na svoje trofeje - ovako trebaju izgledati rock fotografije i ovako treba izgledati profi rocker! Bariniću, gledaj tu zmijoliku zmiju i pati!!

Iva & 'toljaka' - HVALA na doprinosu. Ako još netko ima lijepih fotki za izložiti rado ćemo ustupiti svoj prostor. Pogotovo ako je tematika rock kultura.

isprepadani @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008



-       Jel' idete na koncert Cohena u Prag?
-       Kada?!?
-       27.
-       Pa ne znamo. Vidjet ćemo, vidjet ćemo...
Kod kuće primjenim ono 'vidjet ćemo' u praksi guglanja i - skoro oslijepim od šoka. Karte, simbolično za naše prilike, po cijeni od 240 eura! Čeških!  Nigdje ne piše da idu k'o alva, al' eto, ne idemo ni mi. U Prag, naravno. veleBeat je daleko bolji matematičar od mene pa je izračunao kako bi nas karte+put+hrana+noćenje+suveniri+x 2, izišlo negdje oko 4 mjesečne plaće. Da ne bude zabune u valuti, govorim o prosječnoj hrvatskoj plaći. I to ne po statistici, već onako – realno.)
- But, I have a cunning plan! – kako već spašava situaciju mudri Baldrick, pokušat ću Cohenu prodati crtež za simboličnih 500 eura pa da vidim tko će propjevat', a tko prosvirat'.

Šalim se, naravno. Nema šanse da od nekog kao što je Cohen tražim money za crtež. Takvi imaju love da im ni pet crnih ovaca u potomstvu ne bi to rasfrčkalo. Ma tražit ću 1000 eura! A onda ćemo veleBeat i ja s akreditacijama iz vip lože pjevušiti 'A 1000 Kisses Deep'.
Prije desetak godina vodila sam ugodnu polemiku s kolegicom o 'Suzanne' i to me nahuškalo da prvi put nacrtam Cohena. Ne sjećam se je li crtež bio dobar (možda i bolje što se ne sjećam), ali znam da sam ga s veseljem poklonila toj kolegici jer… Raduje me kad se netko raduje. Zar trebam bolji razlog? Sad se samo nadam da je crtež negdje na vidnom mjestu a ne u mraku neke ladice.
In My Secret Life
I saw you this morning.
You were moving so fast.
Can’t seem to loosen my grip
On the past.
And I miss you so much.
There’s no one in sight.
And we’re still making love
In My Secret Life.

I smile when I’m angry.
I cheat and I lie.
I do what I have to do
To get by.
But I know what is wrong.
And I know what is right.
And I’d die for the truth
In My Secret Life.

Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life.

Looked through the paper.
Makes you want to cry.
Nobody cares if the people
Live or die.
And the dealer wants you thinking
That it’s either black or white.
Thank G-d it’s not that simple
In My Secret Life.

I bite my lip.
I buy what I’m told:
From the latest hit,
To the wisdom of old.
But I’m always alone.
And my heart is like ice.
And it’s crowded and cold
In My Secret Life.


Kad sam birala fotku za ovaj crtež, tipično ženskim očima, stalno sam odabirala neke stereotipne, one - en face, pozerske... Al' sreća moja pa veleBeat ima oči! Dao mi je 100 dobrih razloga ZA, a ja njemu samo 2 PROTIV - komplicirana kosa i usta. Moram li reći da je pobijedio?
Sad malo stavljam misli na rewind i sjetim se svojih prvih crteža. Ne mogu ne zasramiti se, nasmijati, obradovati… Jer, dobra je to škola- biti bolji od sebe iz dana u dan; iz crtice u crticu; iz crteža u crtež.
Bariniću, S..., M..., tebi hvala na onim edukacijskim knjižicama crtanja. Svatko normalan (osim možda Stevie Wondera) vidi da sam učila i nešto naučila. Napredak je toliko vidljiv da se vidi čak i golim okom. Ako ne golim, onda  bar prostim. Dakle, prostacima hvala jer primjećuju.
isprepadani @ 07:00 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008

U povijesti ljudskog roda mnogo se zala učinilo u ime naroda, tako da i sve pučke manifestacije, obično pod krinkom udovoljavanja narodu, prođu i s dodatnim sadržajima – poput turbo-folk šatora kojeg su vinkovački gradski oci smjestili na pješačku stazu i parking u blizini gradske tržnice. Ajde, bar nije u strogom centru grada, ali ne stoga što su gradski oci moralni već što je uži centar cijele godine prekopan. Puno bliže pojmu užeg centra grada je Glagoljaška ulica gdje je utvrda turbo-folk kulturnih zanesenjaka striptizom.  To je ono što osjete građani, a nije zanimljivo medijima kao negativna pojava u vrijeme slavljenja narodne tradicije i folklora. Zanimljivo je samo ljudima koji žive po okolnim ulicama jer od buke ne mogu spavati do jutarnjih sati kad Ceca ispali zadnje maliganske rafale. U svakom slučaju, hvala doturu Karliću što nas siromašne duhom ovako uvodi u 21-vo stoljeće, što nam širi kulturne horizonte i ukazuje na šire narodne potrebe.  Mi, koji sitničarimo, za ubuduće molimo da napravi kartu  grada s kritičnim turbo točkama za izbjegavanje kako se ne bi sramotili pred svojim gostima objašnjavajući im da su to zapravo neki paralelni svjetovi, crne točke, da to ekipa 'Istrage' rekonstruira '91-u, i sl. 'Na rubu znanosti' teško održive teorije o iscjeliteljskim terapijama guz-razguz-naguz melodija. Ipak je u pitanju samo interes: sitni, osobni, lokal-ni, primitivni, anticivilizacijski... Mi znamo, mi razumijemo, mi pamtimo... povijest.

Nije sporno da postoje popratni sadržaji koji i oplemene ponudu Vinkovačkih jeseni. Stvarno smo uživali u retrospektivnoj izložbi pokojnog Božidara Kopića, slikara koji je dugi niz godina vodio vinkovačku Galeriju likovnih umjetnosti i koji je doista važan za formiranje vinkovačke likovnjačke bojne koja danas već uživa popriličan ugled u gradu, Hrvatskoj i šire, mnogo veći nego, recimo, pisci koji se povremeno pojavljuju i nestaju, ali - o njima nekom drugom prigodom. Na izložbi Kopićevih slika možete guštati i snatriti u lijepim slikama a mene je posebno zadovoljilo to što sam u tim dobrim slikama vidio i ono što po meni mora krasiti svakog pravog umjetnika – potraga. Potraga u kojoj nema cilja jer je samo traženje cilj. Najviše sam sretan i zahvalan na monografiji koja se u obliku kataloga na ulazu prodavala po simboličnih dvadeset kuna, trenutno se domišljam kako da kupim još tucet istih i tako se riješim brige oko poklona za dugo vremena. Sve pohvale idu Gradskom muzeju Vinkovci, nadamo se da će tako primjereno znati obilježiti i spomen na Matakovića, Radauša i ostale vinkovačke velikane.

Na izložbu u srednjovjekovnoj crkvi sv. Ilije u Vinkovcima otvorena je izložba "Hrvatska novinska fotografija 2007.", došli smo po navici jer, osim što je meni fotografija ubrizgana u krv još u djetinjstvu, dobar motiv bio je i izložbeni prostor na Meraji. Naši fotografi su dobri i agilni, ali ne mogu se oteti dojmu da nisu previše inventivni oko razmještaja izložaka i maksimalnom korištenju prostora koji nudi puno izazova maštovitim ljudima: moraju li slike biti na zidu, je li pod samo za gaženje, je li zrak samo za disanje... Je li veleBeat samo predmet požude uznojenih švedskih planinarki visoke platežne moći?



Neki dan smo provirili i u Maticu Hrvatske na promociju prve knjige mlade vinkovčanke Marije Renić - Poljubac na raskrižju i Stipe Jurasa - Gdje odlaze vizionari. Mladi su i ovo im je valjda dobar poticaj za daljnji spisateljski rad. Ja se držim one parole da u pisanju kruha nema osim ako ne pišeš kazne za parkiranje, a sudeći po trpezi na stolu nitko nije ni žalio previše za kruhom – svega ostalog je bilo na pretek. Mi smo se dočepali snimaka video nadzora sa ove promocije gdje su zabilježeni otac i sin u akciji; sin naivno guta slova iz knjige dok otac čisti stol i stvara zalihe za zimnicu.




Nedavno nam se na blogu zahvalila umjetnica čiju smo izložbu spomenuli u jednom postu. Nije kurtoazno ako kažem da smo toliko kultivirani da se mi ne možemo dovoljno nazahvaljivati umjetnicima što nas svojim radom drže u uvjerenju da je čovjek ipak Božji stvor.
Za kraj, evo i jedan mali test: odgovorite mi gdje se nalaze ove tri umjetnine ili šutite zauvijek. Ma dobro, šalim se, ne morate mi odgovoriti – samo šutite! Viđenje umjetnosti različito je od pojedinca do masa, pa tako i turbo-folk, poput kiča, ima svoje mjesto pod milosrdnim nebom umjetnosti. Ove tri fotke samo sugeriraju gdje se ja to zavlačim s fotoaparatom u potrazi za svjetlom.





veleBeat, s prijedlogom nove državne himne
OP ŽICA ŽICA
NEK ME ČUJU ŽENE
HOĆU I JA LIJEČITI MIGRENE
PRIMAT MITO, DAVAT POS'O SVOMU
MILA MAJKO, KUPI MI DIPLOMU


isprepadani @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008

... manje-više! 
- Nemoj samo opet post na njemačkom!... - kmeči naš neregistrirani korisnik.
- Neću, Pajo, ovo je još gore, ovaj post pisati ću na književnom hrvatskom, na jeziku iz debelih knjiga koje u svakog normalnog građanina izazivaju opravdan revolt, božanski gnjev i potrebu za grijanjem tijela na 451 Fahrenheita...

Sve češće u vijestima se spominju žene koje eksplodiraju, znam da je u trendu reći da je to žena samoubojica ali mene po običaju riječi zbunjuju. Naime, samoubojica bi trebala biti riječ ženskog roda. Pa, zašto onda dodatak 'žena'? Neki dan sam radio vizitke za jednog arhitektu, tražila je izmjenu, tj da napišem 'ovlaštena arhitektica', jer da je tako po novom pravopisu. A ja već pomislio da je arhitekt promijenio spol. I da arhitektica radi žensku arhitekturu a arhitekt mušku. Uglavnom, dodao sam 'ica' i pravopisna pravda je bila zadovoljena. Ali, sad me muči taj samoubojica, ako se ja otrujem jesam li samoubojac ili još uvijek samoubojica. Može li žena biti kreten ili baš mora biti kretenica?  Ili kretenuša? Ubojac ili ubojica?

Pitanja su mi smiješna, zanimljiva, intrigantna... i zapravo su dobar uvod u učenje jezika koji je najveća tajna, najveći izum u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Jesam li spomenuo da je umro naš neprikosnoveni jezikoslovni vladar – Tomislav Ladan? Sad se svi otimaju reći nešto o njemu, nekrolozi su profitabilni, a meni pade na pamet da je prije nekih pet godina grupa 'Djeca' snimila veoma ozbiljnu pjesmu 'Tomislav Ladan' u kojoj otvoreno izražavaju divljenje snazi uma i bogatstvu riječi.
Djeca, 'Tomislav Ladan'
    Ako znanje je moć
    Ja želim znati sve
    Zašto moćni ljudi nose oružje
Ako pamet je lijepa
Želim biti lijep
Novi mister složene rečenice
    Jer sve se može steći
    Uz riječi, riječi, riječi
Mi mučimo se s novcima
I nemamo tih briga...
    Kao bogata sirotinja
    Što panično se boji knjiga
Jer sve se može steći
Kad živiš svoje riječi
    Kao Tomislav Ladan...

Obmana je da moćni ljudi nose oružje, i da je bogatstvo u novcu... Previše je tih obmana koje su stvorili slabi ne bi li se zaštitili od univerzalne sile – zdrave pameti. Samo slab čovjek treba oružje i druge slabe ljude, poput onog klinca koji ponese bokser i povede još nekoliko slabih prijatelja ne bi li pokazali njegovom kolegi nogometašu tko je bolji i jači. Da nije bijedno bilo bi zorno kao primjer apsurda. I, tko je pobijedio? Ha, frajeri! Novac? Što možeš kupiti novcem; ženu koja će te voljeti, poštovanje zaposlenih na minimalcu, prijatelje koji će ti pomoći kad goriš... I novac, i oružje, i preveliki auto... samo su bijedne zamjene, satisfakcija za sve ono čime smo uskraćeni. I što je više novca – zapravo ste više uskraćeni.


Ja, hvala na pitanju, nikako da za nešto ostanem uskraćen. Osim za novac.



Mjesec dana smo Č'para i ja žvakali i sažvakali knjigu Mirka Kovača 'Grad u zrcalu', iz Gradske knjižnice slali su nam utjerivače knjiga, čitali smo stvarno izuzetno pozitivne kritike o knjizi koja je dobila sve najvažnije nagrade i priznanja u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, pa nam je to uglavnom bio najveći poticaj. Kovača čitam i pratim već toliko dugo da sam znao kako s čitanjem bilo kojeg njegovog djela nema rizika. Mene je zaintrigiralo što je jedan novinski tekst naglasio kako je knjiga pisana na najljepšem, najčišćem i najbogatijem hrvatskom jeziku od svih navikanih hrvatskih pisaca, a to nije mala stvar za pisca crnogorskog podrijetla koji tek od početka 90-tih živi u Hrvatskoj i piše na ovom jeziku. Bez obzira što on govorio o toj svojoj sposobnosti smatram da iza toga uspjeha stoji veliki rad, umni i fizički, pa mi je zbog toga drago svako priznanje koje dobije.
             ... nijedna naša priča nije izgubljena, mi se prisjećamo ne samo zato da bismo pripovijedali o svojim životima nego ponajprije da bismo sami sebe uvjerili koliko doista možemo vidjeti unatrag. Dopustite, ja sam pisac, o, kako to razmetljivo zvuči, a moj je osobni pothvat ova i ovakva pripovijest, iako u njoj nema dovoljno onoga što bi je činilo klasičnim romanom, ali želim reći da svaki put kad se osvrnem unatrag, vidim vlastiti lik kako se udaljava, kako izdajica bježi od mene. Pa i ja se bojim, ljudsko sam biće, ali što mogu; strah ima udjela u svakoj biografiji, a nekmoli u grozničavoj ispovijesti. Nije čudo što sve češće unosim kakav mali traktat da bih nešto bolje potkrijepio ili barem zaključio jedno poglavlje. I to je neki bijeg, tako to vidim.
Mirko Kovač
'Grad u zrcalu'
 
Od prvih radova izazivao je polemike i rasprave, uglavnom političke prirode, bio zabranjivan i optuživan... i omiljen.  Jedan od meni dražih hrvatskih filmova 'Lisice' scenaristički je potpisao upravo Mirko Kovač. Crnogorac, kao i Veljko Bulajić, Dimitrije Popović i još velik broj velikih ljudi koji su utočište našli u Hrvatskoj. Ali, što nacionalnost znači Kovaču? Kad je krajem 80-tih doživio fizički napad namijenjen jednom Albancu upitan je kako se osjeća a odgovorio je da se osjeća kao – Albanac. Jednostavno. Nedugo potom otišao je u Hrvatsku s obrazloženjem da je otišao u dio domovine koji je barbarski napadnut. Njemu je očito prirodno stanje da bude napadan.
Jedan europski putopisac obilazeći Hercegovinu i slušajući mno­ge takve priče, zaključio je da je u tim krajevima "moral prilagodljiv za sve krajnosti, što će reći na tankim je nogama". Pa, dobro; lako je takvo što reći na proputovanju, vidio bih vas, gospodo, da ste ovdje živjeli; moral u ropstvu ima svoju zakonitost, pa i takav slijed da može prijeći u nemoral. Aha, čujem vaše zvižduke, stišajte malo i nemojte mi citirati Voltairea da je "moral isto što i geometrija", skup pravila. Što je za mene moral? Odgovorit ću: iskrenost, ali ne po skupu pravila, "geometrijska iskrenost", nego ona koju "srce pjeva", kako je to nekoć davno i lijepo zapisao pjesnik Ibrahim-beg Bašagić iz Nevesinja. Jesam li na dobrom putu, na pravoj strani, to je pitanje koje ću uskladiti s okolnostima u kojima nastaju moje odluke. Zašto nikome ne mogu biti uzor? Imam jednostavan odgo­vor: bolujem od neizlječive melankolije.
Mirko Kovač
'Grad u zrcalu'

Pa, stvarno, kome on može može biti uzor?
'Grad u zrcalu' je prikaz ljudi, onih zarobljenih koji se ne mogu otrgnuti naslijeđenih okova i onih koji su sve podredili strgavanju tih okova. Ovi drugi su još kao djeca bili kadri vidjeti grad u zrcalu, u slučaju dječaka iz knjige to je Dubrovnik, grad koji u njegovoj mašti dobija mitske dimenzije slobode, bogatstva, mogućnosti izbora... Gledajući Rachlina u Dubrovniku, čini mi se da i danas puno ljudi, poglavito umjetnika, u Dubrovniku vidi upravo to. Ili su preko Dubrovnika pronašli u sebi to dijete koje smo svi ostavili u žurbi za odrastanjem.
Djed Tomo imao je silesiju priča o tome zrcalu; vjerovao sam mu i rado ih slušao, premda je njegova majka Petruša često znala reći kako izmišlja i laže, a on je doista bio uvjerljiv i siguran u ono što govori. Nitko ga nije tako pomno slušao kao ja; znao je to djed i zato me često vodio u polje ili blizu izvora i satima pričao kako su zrcala žive stvari kao i voda i da isto tako protječu i zamute se kao što se i rijeka zamuti. On je u djetinjstvu više puta začuo huk sličan slapu, dolazio je iz zrcala i uspavljivao ga. Bilo je trenutaka kada se u ogledalu nitko nije mogao vidjeti ili bi se tek djelomično vidjela samo jedna strana lica. Ali ono što me najviše privuklo jest priča kako se u predvečerje, s najvišeg vrha u L.-u, u jednom hipu, i to samo u času kad sunce dodirne rub zapadnog brda, mogu u zrcalu ugledati obrisi Dubrovnika; to je lebdeči prizor koji iščezne onog trena kad sunce sklizne. Ogledalo pamti sve ono što se u njemu zrcali, a samo "duševnom oku" katkad ponudi malo od toga obilja. Ono je golema zbirka zatočenih odraza.
Mirko Kovač
'Grad u zrcalu'

Za one koji žele još nešto saznati o Kovaču, evo link na jedan svježi intervju.

Ovo shvatite kao osobnu preporuku da svim raspoloživim sredstvima i poznatim metodama pročitate ovu knjigu.
Eto, morao sam nešto napisati o Ladanu, nešto o Kovaču, nešto o jeziku... Ma, moram nešto pisati – previše nam ljudi dolazi gledati slike!
I, pitanje za sretan kraj posta:
Ako terorist samoubojica dobije 12 djevica u raju tada to znači da i teroristica samoubojičica dobije 12 djevaca. E, pa, da li je to onda nagrada ili kazna?
Možda da za nagradu ne dobije uopće muškarca? Recimo, neka joj daju Dikana, Kutlu, Keruma ili neko tomu slično nemuško...

veleBeat, s novim kulturnim programom:
MOŽE, ALI JA BIRAM ORUŽJE!
isprepadani @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008

Ich verstelle mich immer wie eine Engländerin, aber obwohl ich in Kroatien lebe, eigentlich bin ich die echte Deutscherin. Der Grund warum ich dieser Text auf Deutsch schreibe ist sehr einfach – der Titel in die Zeitung dieser Morgen:  VINKOVCI ERWARTEN 100 000 GÄSTEN. Also, für  die Leute die nicht hier waren, und auch wegen meine Genetik, bringe ich ein kleines Stück  von Slawonische Tradition.
Die Stadt, während „Der Herbst In Vinkovci“, schmückt sich mit einheimlisches Motiven. Eigentlich, das sind Sachen die unsere Ahnen vorher  alltäglich ins Leben benützten, machten und davon lebten. Und was ich davon gelernt habe – es war gar nicht einfach meine Oma zu sein.

Und das alles können sie dieser Tagen auf jede Ecke in Vinkovci kaufen. Natürlich, wenn sie genug Geld haben. Gefällt das jemandem oder nicht, das Goldstickerei, die Tracht, ursprüngliche Dinge sind alle Hand gemacht und deshalb auch Bewunderung werten.
 


Unsere Hausgästin aus Split muβte alles in nur vier Tagen sehen und erleben – die Messe, folklore Abende, Slawonisches Beefsteak, das Jägerhaus, traditinalische Musik mit Tamburica Spieleren… Wirklich habe ich keine Ahnung wie sie das alles erreichte.

Feierlichen Umzug des Folklore ist feirliches Ereignis des “Herbst In Vinkovci”. Die Gästen werden weggehen und wir  bleiben hier mit  Gefül daβ Vinkovci doch  das scönstes Stadt in alle Jahreszeit ist. Meinen sie es nicht? Dann sollen sie in Frühling kommen. Und während wir  „Schwarze Augen“ gesungen sind fehlten uns jemand daβ das alles auf Deutsch singe. Wer weiβ, vielleicht nächstes Herbst…
Č'para entschuldigt sich für  schlechte Gramatik, aber seine Absicht ist nur jemandem das Gefühl  von Heim bieten.
isprepadani @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008

Nedavno sam neočekivano i bez povoda od jednog prijatelja dobio super poklon, zanimljiv album Roberta Crumba, ilustratora i autora stripova, naslovljen 'Muzika'. Sve teže je od prijatelja dobiti poklon a da niste natjerani uporijebiti brutalnu silu ili poklon oteti na bilo koji civiliziran način. Svi smo vremenom (obično nakon ženidbe) hrvanje oko poklona, krađu i otimanje istih prerasli i pretvorili u ceremonijale tipa svatovskog prikazivanja, poklone počeli nazivati simboličnom gestom u plavoj koverti ... Došlo je dotle da se čovjek stidi dati običan poklon koji nije 'Premijer' sat od 20 tisuća eura.
No, vraćam se na bitno a to je R.Crumb, kad sam sjeo napisati nešto o tom čovjeku morao sam stvoriti adekvatan ambijent – ubacio sam Zappin DVD. Zašto Zappa? A zašto Crumb? I jedan i drugi, svaki na svom području rada, ali i u životu, totalni su čudaci i teško uklopljivi u obične ljude ili obične umjetnike. Dakle, genijalci. Volio bih reći – to su moji ljudi, ali istina je da sam ja odavno njihov. Crumba se svi iole glazbeno pismeni sjećaju kao autora omota "Cheap Thrills" grupe Big Brother and the Holding Company. Da, da... i pjevala je Janis!
Crumb je poznat postao šezdesetih (ah, zlatno razdoblje glazbe 20-tog stoljeća)  a u ovom albumu uglavnom je prezentirana njegova opsjednutost glazbom 20-tih godina 20-tog stoljeća. Čudak, rekoh već. I ne samo to, još je i netolerantan spram moderne glazbe, upotrebe struje, funkcioniranja pop kulture... Samo to je dovoljno da ga zavolim kao brata, ali njegovi su argumenti jači; specifičan stil crtanja, pomaknuta perspektiva, cinizam, sentiment do granice patetičnosti... Ovaj album je odabir Crumbovih radova na temu glazbe iz njemu najdražeg povijesnog razdoblja. Ilustracije u njemu su nadasve moćne, neke bi trebale visjeti po muzejima moderne umjetnosti – neke već vise. Stripovi variraju ili se tako samo čini zbog snažnog dojma koji ostavljaju pojedine ilustracije.



Odavno sam, zahvaljujući internetu, upoznat s većim dijelom Crumbovih radova, ali mi je poseban užitak priložiti i ovaj album na hrpu knjiga koje vjerojatno više nikad neću stići prelistati. Naime, hrpa je sve veća a ja sve stariji... Šalim se, listanje ovog albuma izazvalo mi je toliko pozitivnih vibracija da ću ga vjerojatno vrlo često uzimati u ruke.
ŠUMA
Prijatelj s početka posta radi u Šumariji. Malo mu zavidim.
Odrastao sam igrajući se likova poput Robina Hooda, Tarzana, party-zana, ... a svi su oni imali jednu osnovnu poveznicu – šumu. Tada, u doba izgubljenog djetinjstva, šuma je bila hippie pojam divlje slobode i pustolovstva, danas je uglavnom pojam drvne industrije i lovstva pa nije ni čudo što djeca nove izazove i heroje traže u video igricama i sličicama na mobitelima. A, osim toga, sve je i teže ući u šumu – posvuda natpisi s upozorenjima o vlasništvu, zabrani kretanja... E, to je razlog više da Č'para i ja krenemo u zabranjenu zonu, navukao sam pancirku a Č'pari objasnio da je lisičje krzno savršena kamuflaža ali na zagrebačkoj Špici , pa pravac – Kunjevci, šuma-lovište udaljeno par kilometara od Vinkovaca.

I, šta reći nego da smo se naudisali zraka, pri izlasku iz šume umalo sam zaurlao 'juuuuriš, druuuugovi!' ali sam se sjetio da bi toliko slova 'u' moglo zvučati kao provokacija. A ja sam odgovoran građanin, tu i tamo pokoje 'u' mi izleti ali i ono više trendovski.

Počeo sam s jednim prijateljem a završavam s drugim koji je fotograf pa sam pao u napast da ga okinem par puta.

Ovako izgledaju njegove fotografije. Može on i bolje, otiđite na Ptičica PetClash pa gledajte.

Sve one koji od sprovoda prave pop komercijalu - Nabijem!
veleBeat, meni je svega premalo i ničega previše – ovoliko mi je dosta. 
isprepadani @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 7, 2008

Kad ujutro skuham veleBeatu kavu i donesem u krevet, on me umilno pogleda i zaurla iz petnih žila:
-       Di su moji novci?!?!
On još uvijek živi u uvjerenju da pjena od kave u šalici znači puno novaca u kući.
Nemam srca reći mu da ta pjena stvara soc koji remeti probavu pa samo kažem da sam se zabunila i on tako svako jutro ode na posao s urokom praznog džepa. Ali ga bar ne boli želudac od soca.
U ovom malom podneblju nevjerica u praznovjerje, onaj tko ne nosi grah u džepu  tretira se kao heretik. Mene je tako jedna moja kolegica-lickalica optužila da sam sama kriva za svu zlu kob koja me snađe.
-       Ne torbu na pod!!!!
-        Ma nema veze, oprat ću je.
-       Pa da, oprat ćeš, a to što nećeš više imati novaca to nema veze jel'?
-       Kako misliš, neću imat novaca?
-       Pa kad staviš torbu na pod. To je urok!
-       A jel' tako i tebi nestane sva šminka?
Taj nemili događaj ponukao me je da malo bolje preispitam svoj život.
Kao dijete svi u ulici su me šorali,  tjerali da jedem kolače od blata, bušili mi gume od bicikla... Ta najranija traumatična iskustva ne mogu opravdati ničim drugim nego urokom. I to samo zato što moja pametna majka nije slušala starije i mudrije babe i nije mi oblačila potkošulje naopačke.
Danas vidim da je tu bilo oho-ho propusta, pa nije ni čudo kad kažem da je kao roditelj ofrlje i diletantski pristupila ulozi zaštitnice od urokljivih očiju. Druge su mame fino vezale crvene končiće oko ručica djeci, pa iako znam da je većina te djece na koncu čudno skončala na tabletama s utisnutim likovima zečića, nikad se neću pomiriti s činjenicom što sam baš ja imala majku koja se ne boji da joj netko urekne kćerku. Bogatiji roditelji i danas stavljaju djeci ogrlice od jantara kad im počnu rasti prvi zubići.
-       Jao, gospođo, što ste vi lijepo okitili svoju Jelku!
-       Ma to je zato što joj rastu zubići.
-       A jel' to znači da će ju nositi i na maturi?
-       Ma ne, to samo da ju ne boli dok raste.
Dakle, ako vidite da neko dijete urla, a majka kaže da mu rastu zubi, znajte da su zasigurno sirotinja jer nemaju za jantar.
Jednom sam pročitala negdje da je jedan okorjeli lopov u nekoj pljački banke sasvim slučajno razbio ogledalo i isti su ga dan uhitili, zaplijenili plijen i osudili na 7 godina zatvora. A sve do tog kobnog ogledala imao je tako uspješnu karijeru. Bio je na dobrom glasu u svom fahu, a onda odjednom – cvrc! Više nije sam sebe mogao u oči pogledati. Zatvorski psiholog dijagnosticirao je paničnu fobiju od ogledala, a ne kako se dotada nagađalo – breme narušene reputacije.

Ja često imam nekakve deja vu-e. Obično svaki mjesec kad je mlađak znam da će me čim svane dan nazvati moj brat i tražiti da mu posudim novaca.
-       Pa što se ne probaš lupit po džepu kad vidiš mladi mjesec?
-       Ma lupam se ja, al' svaki put po onom praznom.
-       A da se jednom zabuniš pa lupiš po punom džepu?
-       A, džaba kad su svi prazni.
Iskreno, mislim da je ta teorija o mladom mjesecu podosta šuplja jer mene uvijek ostavi bez para. Indirektno, ali ipak.
Ja sam zapravo nekako malo praznovjerna prema tim praznovjerjima. Samo tri puta pljunem kad vidim crnu mačku i sve bude ok. VeleBeat me uvijek pita zašto bacam hladnu vodu za njim kad odlazi od kuće, a meni se više ne da objašnjavati da nema tople vode tako rano ujutro. A još da zna kako u sebi vičem „Slomi nogu!“ .
Samo nek mi poslije ne tvrdi kako je imao uspješan dan jer je bio pametan, vrijedan, susretljiv…
A ja sam, kao džaba, lomila pileće kosti ispred zrcala i miješala mladi grašak s njegovim opušcima!!!
Uff, bolje da me ne naljuti…

Vrijeme je Vinkovačkih jeseni - veleBeat je priložio svoje fotografije a ja ću prigodno zapisati jedan šokački vic kojeg nikako ne uspijevam zaboraviti:
Imao Šokac bocu punu rakije.
-Hej, Šokac, daj malo rakije!
-A, ne mogu. Nije sve moje. Pola je moje, a pola dadino.
-Pa dobro, ja ću onda samo tvoju polovicu.
-A ne može. Gornja je dadina, a donja moja.
-Ma uzet ću ja slamku pa ću samo tvoju polovicu.
-A, ne može! Ne da dada priko svoga.
Bolje vam je da u ovo vjerujete jer će vas u suprotnom stići zla kob Vinkovačkih Jeseni.
Za kraj, veleBeatu na dar, nakon puno muka i borbi s vremenom uspjela sam završiti crtež Johnnyja Casha. Nije baš da zadovoljava moje ambicije ali je još jedan u niski mojih pokušaja da savladam tehnike dobrog crtanja. Vama na znanje - veleBeatu na dar.
Č'para, od tri oka a ni jedno dobro.
isprepadani @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 4, 2008

Kao mladog i potentnog dečka jako su me plašile priče dokonih baba o monstrumu iz vinkovačke Banje, polučovjeku-poluribaru koji mlade djevojke svojim jezovitim urlikom čini neprivlačnima i jalovima a mlade mužjake metroeunusima i europejcima.

Za neupućene, Banje su skupina umjetnih jezera raštrkanih po rubovima Vinkovaca a nastalih iskopavanjima gline za potrebe ovdašnjeg proizvođača crijepa, opeke i nekad najboljeg opskrbljivača gumom za pračke.  Glavna jezera smještena su uz samo vinkovačko groblje što je samo pojačalo stravičnost bapskih priča o ukletom stvoru koji stravičnim urlikom tjera u bijeg ljubavne parove što bi se dolaskom noći rojili obalom Banje.  Poneki dječarac bi ga i stigao umočiti, ali već nakon prvog urlika napetost bi splasnula i preselila se u brze noge.

O porijeklu urlika uglavnom postoje nagađanja od kojih se najuvjerljivijim čini ono po kojem je Pajo bio uvjeren da tako vrši svoju građansku dužnost, tj glasa na izborima. Zašto se glasao svaku večer nitko nije znao objasniti a jezovitost urlika lako je shvatljiva kad vidimo tko je na vlasti.
A možda je samo ružno sanjao stvarnost.

Kako god bilo, dok je Pakšu bio mlad nije bilo neželjene trudnoće. Trudnoća se prekidala besplatno, javno i u začetku! A ne kao danas – tajno i s zakašnjenjem, na crno i prokleto skupo. Nažalost, godine čine svoje i Pajin nekad veličanstveni urlik danas više podsjeća na cijuk napucanog tetrijeba. Teško da bi s njim spriječio trudnoću Nevena i Marka a kamoli plodne slavonske mladeži. Č'para i ja smo pri dolasku na Banju odlučili provjeriti Pajinu moć te smo ga obavijestili o svom prisustvu. Uslijedio je kapucinski krik s druge strane jezera, skoro pa ljudski, a zatim je pao i dogovor da se nađemo na preseravanju u obližnjem kafiću. Vrijeme je brzo proteklo uz standarne teme; rušenje poredaka, revolucionarne zamisli, osvajanje Hollywooda, pokretanje visokih škola za pametne bombe, predlaganje klikeranja kao olimpijske discipline… I onda rastanak, suze, zagrljaj, džeparenje… To je pravi prijatelj, onaj koji na druženje dođe sa 68 kuna u velikim apoenima i ne pretresa prijatelja pri odlasku.

A što se tiče Banje? Prekrasno. Skoro pa fenomen. A moglo bi biti još puno bolje. Ogroman potencijal. Čujem da se u jezera sipa građevinski otpad i nisam siguran da mi se to sviđa, valjda vodoprivredni stručnjaci znaju što se tu radi. Malo bolje uređenje okoliša i pristupa (šetnice, staze za rolanje, trčanje, bicikle… ) privuklo bi dodatne investitore u razne sadržaje: sportske, rekreativne, turističke… Ali nama koji se sjećamo Banje iz gorih vremena i ovaj pomak je velik – nekad ilegalno kupalište postalo je vinkovačko more i ogroman potencijal. S malo sreće možda nas, poput Baranje, Hrvatska turistička zajednica izbriše s karte pa nam potom krene i turizam…

S novim sloganom
MOJ ODVJETNIK JE SKUPLJE ĐUBRE
veleBeat, nova sezona!!!, za one dane kad vam padne mrak
isprepadani @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.