NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » kol 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - kolovoz 2008
nedjelja, kolovoz 31, 2008


Mi smo inače normalni ljudi koji bi, da imaju auto, također rado zagađivali okoliš, gazili neoprezne pješake i sirotinju, ignorirali postojanje crvenog, gunđali o stalnim poskupljenjima derivata i parkirali na nogostupe. No, okrutna sudbina ipak je htjela da budemo šetači pa se tako uspijevamo svako malo spotaknuti o neki događaj u Vinkovcima. Što je pravo čudo obzirom na legendu po kojoj je ovo mrtav grad u kojem se ništa ne događa a i to jako rijetko.


Kad smo se sinoć uputili u šetnju pedalama, kod hotela dočekao nas je pun parking nesvakidašnjih prometala i ljudi. Revija oldtimera. S obzirom kako nisam imala pojma da se takvo što održava u Vinkovcima, malo sam se zbunila. Kasnije mi je bilo lakše jer sam vidjela i da su naplaćivači parkinga zbunjeni.


Desetak minuta samo sam stajala po strani i čuvala veleBeatov bicikl dok se on razletio posvuda i lovio objektivom stare zvijeri i detalje na njima. Onda mi je odjednom sinula sjajna ideja da uparkiram taj njegov bicikl među oldtimere. Tek toliko da vidim reakciju ljudi. Brzo sam shvatila da čak i obični ljudi vide razliku između veleBeatovog krša i s ljubavlju dotjeranih oldtimera.  Nevjerojatno je to što je svaki od njih  u svoje vrijeme bio čudo tehnologije, a danas je to skupi hobi.



Pomalo je apsurdna tolika ljubav, s puno žrtve, za neke stare mašine, ali da nema tih posebnih ljudi sigurno je da bi bili uskraćeni za jedan divan i autentičan susret s prošlošću. Lako je zaključiti da su djeca najviše uživala, ali moram napomenuti da je većina nas odraslih pored ovih veličanstvenih metalnih starina na trenutak – podjetinjila.
A, nama ženama to ne pada teško - tako se osjećamo mlađima.




isprepadani @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 28, 2008
NE BOJTE SE, NIJE LIGA PRVAKA

Poput svih fanatika zatrpanih digitalnom glazbom često sam u nedoumici oko izbora onoga što ću slušati, a koja ponekad završi rezignacijom i konstatacijom da nemam što slušati. Ha! Kako da ne! Par puta godišnje pribjegnem provjerenoj metodi: sletim se u arhivu ploča i dopustim očima i sjećanjima da biraju iz hrpe uspomena. Skoro svaka ploča ima priču; gdje, kako, pošto, gdje… A tek omoti! Oni su sami po sebi priča. Koliko li sam para bacio na loše ploče ali sa jebeno dobrim omotima. A neizvjesnost kod kupnje i prvog slušanja; rizične nepravilnosti bile su na prvoj i posljednjoj pjesmi… Ploče su često kolale od kuće do kuće, pronijele bi se koji put po gradu kao trofej ali i znak raspoznavanja, ljude u gradu znali bi po pločama koje posjeduju… Danas više nema priča, glazba je postala bučna kulisa koja u kafićima služi da ne čujemo što pričaju za susjednim stolom, radio se sluša tek da nije tišina a glazba na njemu ide tek kao popuna između reklama…
Govorim o vremenima kada je manje bilo više.
Jer, jednostavno, više nije bilo.

I tako, ispreturam ja ploče i proberem one koje me zavedu pričom, tada nađem iste te albume na cedeima i pustim ih da sviraju a ja utonem u sitnice: gledam omote, brišem prašinu s njih, vrtim filmove nesnimljene… A gramofon? Vražiji Turandot zavija, treba čišćenje a ja nemam volje – ako ga sredim još ću morati i slušati ploče, okretati A i B stranu, zanemariti da na cedeima imam i bonus pjesme… Nisam ni ja vesla sisao, ako i jesam vesla al' nisam čamce, ako sam čamce pa nisam brodove…
Pošlost je puna znanja, iskustava, neizbrisivih osjećaja, lude mladosti, cenzuriranog entuzijazma…
Jebote!
Kako sam to uopće preživio?!

BACK TO THE FUTURE!!
samo za društvo iz čoška starih veza i upropaštenih prilika,
spor ali siguran za vožnju
preskup za održavanje
krcka, preskače, škripi, zavija
al' radi
veleBeat
isprepadani @ 06:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 24, 2008

isprepadani @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008

ISTINA JE, PONEKAD SEREM, ALI U IME ZNANOSTI
Kraj kolovoza uvijek je vrijeme kad u grču koristim zadnje lijepe dane kako bih zgotovio radove po kući koje sam cijelo ljeto razvlačio izgovorima tipa: sutra je novi dan, sutra je vikend, sutra je Gospa... Podsjeća me to na onu moju omiljenu izreku: Plaća je prvoga, a prvi tek... prvog!  Ima neke logike ako baš previše ne tražite logiku.
Uglavnom, ti radovi koje sad stvarno finiširam, razlog su što mi se baš i ne da pisati blog. Ali pišem – za razliku od pakšua koji ljeti zamrznu svoj status na blogu kao da su u Saboru i to rade zbog masne mirovine. Malo me takav stav razočara jer pokazuje da te blogove rade k'o pizde – zbog sebe – a ne zbog općeg interesa da se ja mogu cerekati uz kompjuter i jutarnju kavicu.
Moji porivi pisanja bloga su plemeniti i od posjetitelja čak i ne očekujem da ostavljaju svoje nebulozne komentare. Jedino mi je važno da gosti sudjeluju u anketi koju uglavnom nitko i ne primjećuje. Mislite da je to zajebancija? Ako vam je do zajebancije pogledajte u gaće – moje ankete su ozbiljne i svaka ima svrhu, ova bi trebala pokazati kakvoj vrsti humora naginju posjetitelji bloga, a sve u svrhu donošenja važih znanstvenih zaključaka. Znanost je puno kompleksnija. Početkom 20-tog stoljeća, u Teslino doba, znanost je bila toliko popularna da su postojale udruge, klubovi, pokreti, stranke... koje su zagovarale stav da vođenje svijetom treba prepustiti znanstvenicima. I, što je od toga ostalo? Od te silne vjere u mogućnosti znanonsti?  Iskinuo sam samo neke članke iz novina u kojima se znanstvenici bave neobjašnjivim fenomenom – ŽENAMA!

Bio sam pristojan pa sam izostavio članak u kojem talijanski znanstvenici tvrde kako su dugogodišnjim istraživanjem, plaćenim od strane države, konačno i nepobitno dokazali da slike golih žena u automehaničarskim radionicama pozitivno utječu na radni elan zaposlenika. Majstora, jel'te.
Dakle, ako vjerujete ovim znanstvenicima onda nema razloga sumnjati u moje iskrene porive sa anketom. I, upamtite, samo se budale prave pametnima – pametni to već jesu!
BRŽE, VIŠE, JAČE... MLAĐE
Č'para i ja uživamo u Olimpijadi. Doista. Ne ulazeći previše u smisao natjecanja uživamo u skladu pokreta, snazi, brzini... Tada nam u oči upadaju neobično mladolike kineske gimnastičarke, komentator nas uvjerava da sve odreda imaju točno šesnaest godina mada im nitko normalan ne bi dao više od trinaest. Ništa čudno, to su patentirali rumunji s Nadiom Comaneci, falsificirali djeci biografiju kako bi svojom gipkošću i sitnom građom izvodili vježbe koje stariji gimnastičari ne mogu izvesti bez loma kralježnice. Meni je svejedno čudno da takvo muljanje prolazi i 30 godina poslije, i to u vrhunskom sportu i olimpijskom pokretu gdje se sve vrti oko silnog novca... Uh, pa da, to je odgovor. NOVAC je uvijek odgovor.
AKO LAŽE OSOBNA NE LAŽE ČOVJEK
Ali, odgovor je kompleksniji. Kad smo bili klinci maštali smo kako ćemo nagodinu u petom razredu pokazati boga onim klincima iz četvrtog kao što su i nama.  Kao malo stariji lagali smo curama da smo stariji barem pet godina, kao još malo stariji lagali smo da smo malo mlađi, a sada ... sada ne lažemo. Seremo! I to tako da i najrođeniji odustaju od kopanja po našim sranjima u potrazi za istinom o godinama.
-          Ove godine sam skakao bungee jumping. Sam samcat. Onaj što vezuje i baca ljude u provaliju nije se  samnom morao mučiti ni pola sata. Vrištao sam a svi su mislili da ja to od sreće...
-          Ja sam ronila s bocom na petnaest metara punih pet metara, uh, šta sam sve vidjela, tamo dolje ima života mada sam ja mislila da je to bezveze i da nema ništa.
-          Nije to ništa, mene su vukli padobranom a onda sam pao na guzicu i razbio se o vodu. Mogu vam reći da je voda tvrda, da to jako boli a i dugo te vuku po vodi dok se ne zaustave.
To je razgovor odraslih ljudi koji prepričavaju svoje ljetne pustolovine, ljudi odlučnih da se zamrznu u oživljavanju neispunjene mladosti, protraćenih dana... Ljudi koji prebrojavaju koliko im je još ostalo žive aktive. Mrtvi kapitali; frizure na nulu (treba sakriti gole čelave površine, sijede izdajice...), majice koje bojom i krojem ističu preplanulost i skrivaju pupak (jesam li spomenuo da su mi majice najgluplji odjevni predmet na muškarcima), novi automobili (bez osobnosti ali s klimom, abeesom, đipieresom i empe četiri razbijačem neugodne tišine)...Ipak, pitam prisutnog, načelavo ošišanog, profesora psihologije:
-          Kriza srednje dobi?
-          Ma, kakvi!
-          Ajmo onda pričati o seksu!
-          O čemu?!
No, dobro, pretjerao sam. Nedavno sam poželio pustiti kosu, kao nekad – do ramena, fudbalerku ili sličnu. Ali, ipak sam prvo razmislio i zaključio da mi je život suviše kompliciran a da bih ga još otežavao s nečim tako nepraktičnim kao što je mladenački bunt. Osim toga, imam previše zanimacija u kojima uživam upravo zahvaljujući godinama iskustva a da bih se vraćao u uglavnom neispunjene dane mladosti. Tu neku idealnu mladost neću ničim vratiti jer ju nikad nisam ni imao. Kao ni vi niti bilo tko drugi. Što bi rekao Arsen; poklanjala si al' si krala, o, mladosti...
Samo, ljudi moji, ponekad pretjerujete!
- Umro je u najboljim godinama. - kaže mi kolegica na poslu za svog oca dok mi dodaje smrtni list iz kojeg se vidi da su pokojniku najbolje godine bile  u vrijeme kralja Petra.
- Skoro pa tinejdžer! - potvrđujem joj sućutno.
  Zahvaljujem na vašim pohvalama Č'parinim fotografijama, stvarno se trudi i napredak je vidljiv, ali je zato zanemarila crtanje. Dakle, vi ste krivi . Ja sam već mlad, lijep i na sniženju... ne mogu još biti i kriv. Moje sklonosti oko fotografije su uglavnom istraživačke i uvijek samog sebe iznenadim rezultatima. Evo, za kraj, nekih fotki sa jednog ljetnog roštilj druženja: dobro društvo, kič ukrasi, boce piva, hrpe mesa... sve ono što ne želim na fotografijama! Pa, šta da radim? Slikam, naravno, al' na svoj način - svirepo i brutalno.




veleBeat d.o.o. "nemojte me zvati na rođendane" klimoglavac i uslužni navijač vremenskih tokova

isprepadani @ 07:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008

Moja Staramajka često zna zavrtjeti glavom u stilu: Kamo ide ovaj svijet?
E, pa...!

U Aljmaš. Blagdan je Velike Gospe i ljudi su spremni otrpjeti štošta ne bi li iskupili grijehe.  Ja sam bila spremna otrpjeti štošta ne bi li dokazala veleBeatu i onom neregistriranom PP korisniku da i ja znam fotografirati. Ali, idemo redom!

Neki su se tražili ozdravljenje, neki ljubav, obitelj, posao…

Ali, za početak, najsretniji su bili oni koji su našli malo hladovine.





Sličica Gospe za samo 10 kn, šipke i licitarska srca za 5 kn… Lako je za ono što ima cijenu.
Aljmaška crkva je zamišljena da simbolizira dunavski val i arhitektonski je tako izvedena.


A za kraj, na kraju krajeva, evo i slikopisni dokaz kako narod ide svojim putem a vlast... se samo pretvara da zna kamo ide.
Za narodom sigurno ne ide.


Imam ja još fotografija ali ne želim nabijati komplekse veleBeatu pa stoga za ovaj put i ovu cestu toliko od mene.
Č'para, G.O.





isprepadani @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 14, 2008



U žitu ima kukolja. I obrnuto. Hoću reći da neke stvari čovjek ne može birati pa se jednako tako ne može ni izvlačiti na sudbinu. Uzmimo zpr (za primjer, op.a.) familiju; u mojoj se mahom većina bavi pravom i to toliko uspješno da je jedan od njih pokupio autom dvoje ljudi i nikad za to nije odgovarao. Drugi je rasfrčkao sve što su drugi pošteno zaradili pa sad na sve načine pokušava rasfrčkat i bančino, al' tu već i ima neke pravde pa mu i ovim putem želim puno sreće. Trećeg se sjećam samo kao suhonjavog starca drhtavih ruku koji je za vrijeme svoje sumnjive odvjetničke karijere uspio steći popriličan broj kuća na najboljim lokacijama u gradu. Četvrti je upravo zakoračio u svijet pravde i zakonitog otimanja sirotinji i očajnicima koji još uvijek vjeruju kako zakon i red imaju neku nepromjenjivu vrijednost. Od legalnih rođaka jedan je čak uspio živ dočekati mirovinu i to samo zato jer u vrijeme njegove prakse drugog oružja osim vila i motike nije bilo.
Ja sam bila izrod i jednom zamalo povjerovala u pravni sustav kad su me predstavnici trgovačkog zakona poslali na sud radi salame. Nije to bila nikakva posebna salama. Obična, regularna, friška salama. Vjerujte, ništa joj nije falilo osim okrajka kojeg sam netom prije načela. I nije to bila baš ni neka falinka, ako ćemo pravnički pošteno, ali su inspektori zaključili da nešto moraju naći jer kakav je to samostalni privednik koji radi pošteno?! I tako, zagrizli oni za tu jadnu, ni krivu ni dužnu, salamu k'o za neki republički problem. I okretali i izvrtali, i ciljali rok, i šnjofali i – našli!  Majku im staru, našli grešku:
-       A-ha! Švercate kinesku robu!
-      
Kakvu kinesku robu?!?
-      
Mesne prerađevine, gospođo.
-      
Mislite salamu? Ma dajte molim vas, pa tko bi normalan švercao salamu iz Kine?
-      
Ne znamo mi, ali tu piše POIIKO.
-      
POLIKO, gospodo.
-      
A ne, piše P-O-I-I-K-O.
Stvarno, sunce mu poljubim,ono L nešto zakazalo u tiskari pa izazvalo međunarodni problem. Prvo što mi palo na um jest da zaratimo s Kinom, ali sam se poslije dosjetila da njih ima puno pa me uhvatila panika.
-      
Ovo će u zapisnik, salama u vrećicu za dokazni materijal, a vi, gospođo, na sud!
Sutkinja je bila malo tolerantnija, da ne kažem – friška:
-      
Zbog povrede gospodarskog zakona proglašavam vas krivom. To vam novčano iznosi nekoliko tisuća kuna ili zatvorska kazna u trajanju do…
Otprilike preračunato u godine – negdje do osteoporoze. Pa nek ja biram. Mislim si ja, ako odem u zatvor i pošteno odradim svoj dug državi, što će mi familija reć?
-      
Gospođo sudac, najbolje da vi meni date te novce pa da ja idem.
Najbolje od svega – konačno sam bila dijelom hrvatskog krim miljea, osjećala se važno i nedodirljivo, a i familija me nekako nakon tog događaja prigrlila. Nisam više bila izrod. A već su bili pripremili DNA test. Čudo kako samo jedno nedjelo može čovjeka učiniti članom većinske zajednice.

isprepadani @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008


Oj, Baranjo, na kakvom si glasu
Kad te nema na hrvatskom atlasu

Zagreb tvoje ljepote ne treba

Hrvatska je predgrađe Zagreba

(bećarac , pjevanje dvijetisućeiosme, utjeravanje po veleBeatu)

Č'para i ja, shvativši da smo u našim turističkim pohodima previše domoljubni, odlučili smo poslušati preporuku Hrvatske turističke zajednice iz Zagreba (u kojem se nalazi Hrvatska), uzeli naše putovnice i hrabro se zaputili u tuđinu, tj Baranju.

Vidi didi... i u tuđini se ljudi mole Bogu!? Ma, da mi je znati čija je ovo crkva? Al' dooobra...!
 
Malo smo se iznenadili jer nam nitko dokumente nije tražio, nije bilo vinjeta niti skupih cestarina ali je bilo prekrasne prirode... Načas smo povjerovali  u "raj na zemlji" ali smo brzo zaključili da je to već Zagreb dok mi ostali samo kvarimo prosjek. I, uostalom, tko je kriv Baranji što se Kopački rit u medijima pominje deset puta manje od Bundeka, Jaruna i ostalih nacionalnih parkova prirode.
 
No, mi koji smo isprepadani gradonačelnicima koji vodaju tjelohranitelje na džogiranje, odlučni smo u tome da istrpimo surove baranjske pejzaže, divlju i po život opasnu Nigdjezemsku - Baranju!

A ti, draga Baranjo, ako se baš puno ljutiš, pripoji se Republici Peščenici – čujem da imaju sposobnije ministre od kojih neki misle, neki vide, neki čuju, a poneki znaju i gdje je Baranja.
Što još reći osim one - M'rš u školu!!
veleBeat, s olimpijskim pokličem: Juriš Gruzija!!!
Nas i Rusa skoro k'o Kineza
a medalja osta kod Englezaaaaaaaa.....! Oj
(kolac iz kartografije, urlikanje dvijetisućeiosme, zavijanje po veleBeatu)
isprepadani @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 7, 2008

Monkey je bio Bundaš, poklon od 100 Eura koji je previše srao po kući pa su ga vlasnici odlučili proslijediti nekome tko je naviknuo na tuđa sranja – meni. Preimenovao sam ga u Monkey ne samo stoga što je radio majmunarije ili što je imao nešto u držanju što me posjećalo na babune ili gorile, nego sam se i sam pored njega znao majmunirati – toliko da je to znalo prijeći u natjecanje. Ni gosti prolaznici nisu bili bolji – majmunska Olimpijada. I smijeh. Pa čak i ja koji jednim mrkim pogledom ušutkam tri kretena u nizu, k'o Clint u špagetima, znao sam se uhvatiti kako hihoćem poput curice. Pa, tješio sam se dok mi je glodao lijevu potkoljenicu, tome ljubimci i služe, da nam vrate onu praiskonsku radost koju smo evolucijom pohranili u riznicu srama i nedoličnog ponašanja.

Svemu dođe kraj, prošlo je točno dvije godine kako je Monkey krenuo u veliku avanturu, izašao iz dvorišta i legao posred ceste – volio je automobile a prvi koji je dojurio... Pljas!
Mislio sam da ću ga zaboraviti ali ne ide to tako. Mi, koji smo još ljudi, lako se vežemo za naivna, nevina i glupava stvorenja koja ovise o nama – valjda zato nismo političari. Ma,  upravo stoga i možemo javno i otvoreno reći ponešto o idiotima koji autom demonstriraju svoju užurbanost, svoju nervozu, koji ne vide ništa osim sebe, odrađuju nerealne kredite i ponose se time što mogu sve onima koji ne mogu ništa .
Ovih dana sve me podsjeća na tu godišnjicu. Prošli tjedan je nepropisno parkirani momčić s autom izlazio na cestu i srušio Č'pari bicikl dok ga je gurala preko zebre, mogao je i nju ali je bila brža, hitra k'o mačka. Neku večer smo vidjeli mačku koja je čekala da prođemo cestom ali ona od nas nije vidjela auto koji ju je pokupio i odbacio – nisam čuo kočnice, niti usporavanje, niti psovku... bio je suviše koncentriran na zavoje u punoj brzini.
I tako svaki dan, posvuda po gradu nailazim na komadiće stakla, plastične krhotine, krv... Č'para kaže da nije u redu to fotografirati. A mediji su prepuni izvješća, bilanci, crnih točki… Kao da ja to volim, kao da itko normalan želi to i vidjeti u lijepom, sunčanom danu. Ne znam, moji gubici nisu kao kod mnogih drugih, moja vojska je tek okrznuta, pa se svejedno ne mirim, pokušavam dokučiti što je to toliko površno u ljudima, kojekakvim Žužićima, Stričakima, Kurčićima... da svoju nonšalantnost pretpostave općoj sigurnosti, tuđim i svojim životima. Kako misle živjeti s tim, zar ne znaju da robija nije kazna već vrijeme za razmišljanje, da se neke stvari ne mogu popraviti, prelakirati...?

JEBEM VAM KARAKTER
PROKLETSTVO KOJIM FORSIRATE GAS
I, da, majmuniraj u miru, Monkey... umro si k'o pravi pas – na cesti. 
isprepadani @ 07:21 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 3, 2008


Jedne od onih splitskih večeri za pamćenje bili smo pozvani na party u PO BOTA. Kafić kojeg smo dan prije lupom tražili po trgu, a čiji je vlasnik sin Tome Bebića. Jest da smo se u potrazi poslužili i GPRS-om, ali nekako smo ipak našli taj mini-bar, sjeli i nišanili konobara.
-       Izvol'te.
-       Kavu.
-       A?
-       E! Kavu!
-       Nema.
Bogami, mi njega nišanili, al' on nas pogodio.
-       Je li vam gazda tu?
-       Nije.
-       A kad će doći?
-       Kad ga vidite.
To što mi nismo pojma imali kako gazda izgleda nije nas nimalo obeshrabrilo. Cmoljili smo neke sumnjive sokove i bacali oko na veliki ekran na kojemu se upravo projicirao Gustav.
-       A ča je ovo, jebate?! Pa nisan se ja uru i po spremala za Gustava!
-       No, no, hajde, bar je glazba dobra.
-       To? To? A to je ka neka muzika uživo, ha?
„Diđej“ je sjedio za laptopom i birao - Armstrong, The Beatles… E, mislim si ja, teško da je ovo uŽIVO, a sudeći pema reakciji mojih domaćina, teško da je i party. I taman kad htjedoh obrazložiti elaborat o tome kako je meni ovdje sve k'o da sam sama birala, stigao gazda i za repom dovukao konobara:
-       Mali, daj gošćama šta će popit.
-       A?
-       E.
Ono što smo mi htjeli piti, taj mali ni u deliriju ne bi napravio u ovu kasnu uru pa smo damski samo odmahnule ručicama. No gazda je nakon onog E nastavio s obećanjima kako će mi knjigu oca poslati poštom. I dok sam se ja zanosila sanjarenjem kako ću uskoro listati stihove Tome Bebića, moje su domaćice sanjarile o nekim drugim stvarima. Repetiranje ogledalaca i brojanje zvijezda ponijelo ih je sve do ideje da idemo ča di je pravi party i di ima kave.

'Vodila me kud je htjela, dobar sam ja gost…' pa tako do Hemingway-a. E sad, možda bi dovoljno bilo reći kako je to jedan vrlo fancy klub sa zaštitarima na ulazu, konjem u prirodnoj veličini u predvorju, stolicama u obliku golih žena i zlatnim tabureima u wc-u. Možda, rekoh, ali mi nismo žene za možda, mi igramo na sigurnu kartu (osim ako ne kartamo remi).
-       Ajme, cure, ajmo vamo! Ovi na ulazu pipaju!
Konačno otkrije svoje pravo lice ona 'Njemica'. A-ha! Znala sam da je rastrošna. Zaštitare sigurno ne bi štedjela, a mi prošli kraj njih kao pokraj olovnih vojnika. E tu smo se šutke složile da tugu, bol, jad i razočarenje utopimo u kojoj kapljici pića.
Jedan od 56 konobara domarširao je do nas:
-       Dobro veče, Guten Abend, Bona serra…
-       Molimo vas tri kave.
-       Izuzetno mi je žao, ali kavu ne poslužujemo.
-       Šta, samo nama ili inače?
-       Znate, malo je kasno, a osim toga ovaj klub nadaleko je poznat po koktelima i…
I poturi nam kartu koktela. Garcón jedan! Šta on misli da ću ja lomiti jezik na nešto što se u normalnim uvjetima zove juice-votka ili tursko od piva!
-       Jedan pelinkovac.
     
Jest da sam ja bila bosa, i jest da smo sve tri tu nekako zalutale, ali baš sam se dobro osjećala kvareći prosjek komadima. Jedino mi se u jednom djeliću mili sekunde učinilo da osoblju nije bilo baš najugodnije s nama u tom ambijentu.
I kad sam već bila jednim okom u snu, posljednjim atomom snage zavapim da želim kući, a jedna od mojih domaćica zajauće samnom:
-       Ajme, ča će mi dica reć! Tako rano doć doma iz noćnog života. Ajme! A da sidnemo mi isprid kuće pa malo ćakulamo dok ne bude pristojnija ura?
-       A da netko skoči gore i skuha nam tu kavu konačno?
Kupujući povratnu kartu za Zagreb, znala sam da se bliži kraj ovoj pustolovini, ali istodobno osjetila i veliko olakšanje. Oko novčanika. To što odlazim iz Splita, nije mi bilo nimalo žao. Znam da ću se vratiti. To je sigurno! Dotad samo moram smisliti kako otamo prošvercati koji amper struje u Slavoniju.

Sa strujom il' bez nje, priznajem: ovo je bilo jedno od najljepših ljetovanja u povijesti Č'parinih putovanja. Ne zbog palca Grgura Ninskog ili Dioklecijanove palače, niti zbog izlazaka, mora ili odlične dalmatinsko-slavonske gastronomske ponude… Već zbog ljudi koji su se oko mene trudili toliko da mi je samo falila kruna na glavi pa da slika bude potpuna. Hvala domaćinima! Uzvraćam istom mjerom (jer teško da mogu nadmašiti takvo gostoprimstvo), prvom prilikom u ravničarskim krajevima. A stihovima Tina Ujevića, ne opraštam se od Splita, naprotiv - rado se prisjećam.
 ODLAZAK
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Sjetna Č'para
isprepadani @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.