NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » srp 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008

Istina je da smo mi Slavonci štedljivi, zato ja, otkako je struja poskupila, kosu sušim isključivo solarno pa mi pade na pamet super ideja – podsjetiti se na kojem principu radi fen. Naravno, dok sam u tuđoj kući.
-       Mogu li dobiti fen da osušim kosu?
-       Kakav fen?!?! Ima ovdje teras.Samo gurni glavu preko štange.
-       Jel' mogu onda bar dobiti punjač za baterije?
-       A ti ne možeš trljat jednu o drugu, ha? Nemaš ruke, ha?
-       Ha?
-       E.
Da ne bi bilo zabune, te sam instrukcije dobila od (također) gošće iz Njemačke koja je već prošla tečaj štednje no nažalost ne i savladala. Kasnije sam saznala da je zapravo samo 'omekšavala' domaćine kako bi se i sama mogla okoristiti kojim kilovatom struje. A ja sam se, kao uzorit učenik, pokazala vrlo poslušnom i tako zavrijedila poziv u Mannheim od iste te 'Njemice'. E tu se u meni probudi onaj crv sumnje – što ako u toj Njemačkoj budem morala levitirati da ne trošim lak na parketu? Što ako budem morala gasiti TV iz struje da ona lampica ne gori cijelu noć bez veze? Što ako me natjeraju da kremenom palim svijeću? Principijelno odbih poziv! A sad sam ionako na godišnjem. Tuširat ću se jutarnjom rosom. Čudo jedno što je sve čovjek spreman učiniti za mrvu sunca i zrno soli!

Ljubazni domaćini ponekad su mi dopuštali i da sjedim s njima za istim stolom i igram Remi na varanje. Nekako se pogodilo da svaki put izgubim partiju baš kad je gubitnik trebao prati posuđe. Nisam baš neki detektiv, ali brzo sam skužila da posuđe nikad ne pere onaj tko piše. Pogodite tko je otada pisao?

Što se potrošnje vode tiče, najtragičniji mi je bio protočni bojler. On i ja nikako da se sporazumimo. Ja njemu lijepo dobar dan, jeste vi bojler? Može malo tople vode? a on meni Ne, ja sam hladan tuš! A htjedoh samo malo noge da isplahnem. Natezali se mi tako dan, dva dok nisam otkrila lavabo u kafiću iako je bilo i nekih prijedloga da je lakše sa školjkom. Štoviše, održavati higijenski minimum uopće nije neka znanost, sve dok je snalažljivost jača mana.
Shvativši kako samo trošim po kući, domaćini se iznenada jednog popodneva odluče izvesti me u tour de Split i ne vraćati do jutra. Prvo su me odveli u Radunicu, (divan dio Splita prepun misterija koje mi nitko od domaćih vodiča nije znao objasniti), zatim Marjan. Bilo je previše od jednog furešta tražiti da se popnemo do vrha pa sam ostala zakinuta planinarskim iskustvom, ali zato očarana vidikovcem. Split na dlanu!


Kad smo se spustili na niže nadmorske nizine, riva se nekako doimala puno većom. Tolikom da je svoje mjesto na njoj našao i Matija Dedić.
-       Ajme, ča je ovo?! A bar da smo ponjeli čepiće za uši!
-      
Ali… Ja… Malo bih ostala. Slušala i uživala.
-      
Ajme ča je tebi? To slušat? Ajde budi. Mi ćemo iza pozornice čekat da se ti naguštaš.
Izguštala ja malo Dedića (mislim na glazbu) i nakon nekoliko odličnih jazz interpretacija, odem iza pozornice i čisto se nekako obradujem. Koncert još bolji , a moji domaćini u predkomatoznom stanju drže se za onaj kamen za kojeg vežu brodove. Nisam baš dobro procjenila jesu li plakali od muke ili im je bilo drago što me vide, no odjednom me preplavio osjećaj krivnje pa predložih da pođemo dalje.

U nastavku čitajte: Kako sam  pala , propala i dodirnula dno, kako ću do kraja života domaćinima otplaćivati štetu i  povredu ugleda i časti, kako sam istovremeno i ovo i ono i još mnogo toga što je zanimljivo samo onima koji nemaju pametnija posla od čitanja ovih šifriranih zabilješki. Bitno da razumije tko treba.
Prilikom pisanja ovog teksta nije ozlijeđen nijedan prst.
Č'para, kruh i motika - majka!




isprepadani @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008

Stigli prvi obračuni, nove uplatnice i nadoplatnice za struju, ja sam u kategoriji onih kojima HEP treba vratiti lijepe love - skoro pa milju i pol, ali to ih nije spriječilo da mi na nove uplatnice izračunaju 50% uvećane nove obroke. Kako? Sunce im lopovsko, pa poskupljenje je 20% i ako me matematika još služi onda su oni 100% lopovi. Sutra idem kod inače ljubaznog gospodina na šalteru HEP-a pa ću lijepo složiti jednu kulturnu sprdačinu. No, znam da ima i vas koji ste poput Č'pare dobili dobili račun da nadoplatite milju i pol, pa me živo zanimaju vaša iskustva - jesu li i vama sjebali matematiku?
Za ilustraciju postavljam fotografije nove rasvjete na stadionu HNK Cibalije, s utakmice sa izvjesnim Slavenom Belupom koja je završila 0:0 (Hvala gosn Mile!), potrošenu struju plaćamo mi a nagradno pitanje podsjeća na ono s legendarnog vinkovačkog Korza:
IMA L' NEKO 100 KUNA? TREBA MI ZA AMPER STRUJE!

veleBeat, spržen 100%
isprepadani @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008

Nemojte reći da je grof cicija, grof je kreten sebični, ali zato je veleBeat široke ruke i danas vam u vidu fotografija donosi izbor slavonskih plodova, tj onoga što je trenutno aktualno na vinkovačkoj tržnici: lubenice po dvije kune, rajčice 3-4 kn... Prodavači/ce su oličenje ljubaznosti pa su mi čak aranžirali artikle ne bi li njihova roba bila ljepše uslikana od konkurentske.
No, ja sam još uvijek fasciniran komadima s izbora za mizzz socijalne kategorije.

Škola je mrkva za magarce
One se spremaju za zlatne starce
One noseve dižu do poda visoko
Troše se filmski
Brzo i žestoko

NE MOŽEMO SI TO PRIUŠTITI, NE MOŽEMO PRIGRLITI VAŠE BLAGO
SLATKO ZVJEZDANO NIŠTA KOJE NAS BLAGODARI S MILOSNIH VISINA
REKLAME, AKO SMIJEM REĆI, VI STE PRODALI TO SRANJE
DUGO SAM OVDJE I VIŠE NEMAM SMISAO ZA HUMOR



Lupanje gluposti u našoj lijepoj domovini postalo je pitanje staleži. Što veća nekažnjeno izgovorena glupost to ste moćniji i zauzimate više mjesto u hijerarhiji. Iako, proteklih godina stvari su se otele kontroli pa i sitniji uglednici lupetaju ogromne gluposti u nemjerljivim količinama. Legendarna je ona slavnog i veličanstvenog, herojskoga generala Rojsa: Tko je jamio – jamio! Lupio je to u Saboru, na mjestu koje bi trebalo biti skup odabranih, najboljih hrvatskih ljudi. I svi su se, uključujući i one koji su te odličnike birali, slatko smijali. Smijali su se pretvorbi i tajkunizaciji društva, priznanju nemoći pred pljačkom države stvorene u krvi i muci žrtava rata iz kojeg smo netom izašli. Bivši ministar policije svojim je izjavama potkrepljivao viceve o glupim plavcima i završio je svoj mandat fotografiranjem s haaškim optuženikom u lovu, sada ima svoj blog na kojem dokazuje nepismenost i – prima JEDNU JEDINU prijetnju smrću. Svi mi koji imamo blog primili smo i veće gluposti od prijetnje smrću a bivši ministar, obzirom na štetu koju je učinio državi svojim glupostima i postupcima, dobro je i prošao sa tek jednom prijetnjom. Meni najdražu glupost izrekao je nedavno naš vrli premijer rekavši, citiram: 'Ja i predsjednik se u svemu slažemo osim u nekim stvarima u kojima se ne slažemo'.
 
Gluposti nisu priveligija naših političara, legendarne su gluposti američkih predsjednika:
"Činjenice su glupa stvar." - Ronald Reagan, bivši predsjednik SAD-a
"Mislim da je rat opasno mjesto." - George Bush, predsjednik SAD-a
Jezik politike je takav, zakukuljen i zamuljen, lažljiv i dvoličan, da su ljudi zapravo zadovoljni kad iz njihovih usta čuju nešto razumljivo pa makar to bila i notorna glupost. I, tu dolazimo do onog najbitnijeg – njihova glupost je jedino što nas čini jednakima i stoga smo toliko sretni kad oni izvale neku idiotariju da istog trena uskliknemo: Ljubo, Stipe, Ivo, Đorđe, rođooo, rode rođeni...!
I smijemo se sretni kao da su se dotični probudili iz višegodišnje kome. A vi se još pitate zašto se ja zalažem za humanu eutanaziju?

Humanu eutanaziju provode političari, prije svega svojom nesposobnošću, tako da ostavljaju ljude bez radnih mjesta, dozvoljavajući da im poslodavci ne isplaćuju plaće, lošom demografskom politikom, nepostojanjem razvojnih programa… Humana eutanazija je skoro neprimjetna i masovna, ukoliko je primjenite na pojedincu onda se to pretvara u jeftino politikanstvo i ljudsku bezobzirnost – dakle, nešto s čime se i obični puk može boriti. Tako je ceh političkom neiskustvu, reklo bi se – poštenju, platio izvjesni Buble kojeg su postavili da javnosti objasni zašto jedna pacijentica ne može dobiti skupi lijek koji u Hrvatskoj nije registriran. On je, jadan, izjavio ono što svi znamo (pa čak i vrapci na tanjuru nedjeljnog obroka), da neki bolesnici moraju i umrijeti. Iskreno, gospodine Buble, nema šta, TO ZNAMO ali to nismo htjeli čuti. Htjeli smo uobičajeno muljanje, preseravanje, neki trik poput onog da iz mršavog zdravstvenog proračuna odobrimo sredstva za taj lijek a ukinemo lovu za neki drugi…
Skoro pa žalim gospodina Bublu, ako ni zbog čega drugog a ono zbog prezimena, jer mislim da je počinio prvi smrtni politički grijeh – ISKRENOST – zbog kojeg mu je daljnja karijera u politici i medijima stopirana. Tu iskrenost, oko onoga što svi znaju, neće mu oprostiti narod koji želi vjerovati da sustav brine, a, bogami, pogotovo neće političari koji od te iluzije brige zapravo lagodno žive.
Ja znam da ne bih volio sjediti u komisiji koja određuje koji od skupih lijekova može ući u proračun. Kao da nekog osuđujem na smrt.  Uostalom, kako to da nitko ne osuđuje one koji prodaju tako spasonosne lijekove po cijenama od nekoliko desetaka tisuća eura? Dobro, znam i ja da se u Zagrebu još uvijek piju kave od pet tisuća eura, ali… Ma, licemjeri smo najviše stoga što smo svjesni svoje nemoći u općem poretku, ali i stoga što bi rijetko tko od onih koji su najviše popljuvali Bublu pristao na znatnije izdvajanje iz osobnih dohodaka za potrebe nabavke skupih lijekova.

Najveće glupiranje tjedna priuštio nam je glumac Christopher Lee kojeg smo pozvali kao počasnog gosta u Pulu a on nam je uzvratio hvalospjevima na račun Druga Tita. Glumac kojeg smo zapamtili kao Drakulu došao je iz zemlje koju smatramo starom demokracijom da nam veliča čovjeka koji je, ako ništa drugo, bio diktator. Lako je njemu srati o Titu kad on nije čekao u redu za neprženu kavu, tenkirao par-nepar, nije on strepio od pretjerane upotrebe materinjeg jezika… I, da, lako mu je srati kad su mu u pomoć doveli i legendarnog partizana Batu, isturenog Miloševićevog huškača u srbijanskoj skupštini u vrijeme rata u Hrvatskoj. Kad se još tome pridoda i Brena koja najavljuje promotivnu turneju po Hrvatskoj – meni je gluposti za ovaj život dosta. Ali, znam da na tome neće stati, već vidim da iz sveopće gluposti naginjemo potpunom kretenluku. Potpisujem. Ja prvi!

Općepoznato je da se u stotinjak tisuća hrvatskih branitelja uguralo i još njih oko pola milijuna nabiguzica koji samo žele profit. Ali, mene podjednako smeta i fraza o ljudima koji su 'zaslužni za stvaranje današnje hrvatske države' a pod kojom se kiti i formira svakog živog i mrtvog: bana Jelačića, Šokčevića i sl. za koje se još traže dokazi da su sami golim rukama '91-e jurišali na neprijateljske tenkove, pa do nedavno oslobođenog Bušića koji je dočekan s toliko brige i pompe da sam sada čvrsto uvjeren kako on nije manijak koji otima avione i postavlja bombe - budimo realni, to može samo svetac!
Ja sam duboko poremećena trojna ličnost s urođenim PTSP-om pa i dalje čvrsto stojim iza sumanute teorije da su današnju Hrvatsku stvorili samo oni branitelji koji su luđačkom hrabrošću '91-e stali u obranu domovine.

veleBeat, samohodni kreten po navođenju - cijena po dogovoru


isprepadani @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 23, 2008
Vinkovci – Zagreb G.K.
U kupeu nas 5. Dok se nije uvalila debela baba i stisla sve nas u položaj za sardine. Zaklela bih se da me netko drpao ili džepario ali nisam mogla okrenuti glavu da vidim tko. Dvije su studentice, vidno rastrešene, putovale u metropolu na ispit.
-       Joj, toliko sam nervozna, najradije bih nekom platila da izađe na ispit umjesto mene.
-       A iz čega imaš ispit?
-       Iz etike.
E, to je budućnost naše nacije!
Nekako se iskrcah u Zagrebu, imala sam dva sata lufta, želju za espressom i težak kovčeg. Imaju tamo na kolodvoru neke super ormariće za ostavljanje prtljage u koje moraš ubaciti super kune (15 po satu!) pa dok sam pronašla trafiku voljnu da mi razmjeni 50 kuna; pročitala uputstva uporabe ormarića; ubacila  kovanice i zadovoljno okrenula ključić preko razglasa je odzvonio poziv putnicima za Split da potrče za svojim vlakom. Svejedno, sve je ljepše od užarene auto ceste, cestarina, tenkiranja, šlep službi, živčanih kamiondžija,…

Zagreb G.K. –
Split
U vagonu za pušače bilo je popunjeno; što ljudima, što dimom. Besplatan obrok, kava, sok i klima. U ostalim vagonima, putnici namjernici, bezuspješno i lavlje su se borili protiv povratnika s EXIT-a i pokvarenim klima uređajem. I sad neka mi netko kaže da nije dobro biti pušač! Kako mladom engleskom rokeru, europejcu po rođenju, objasniti kulturu ponašanja i pravila kod putovanja?
-May I sit here?
- No, you may not!
-Why?
-Do you have reservation for this wagon?
-No, why…
-No reservation, dirty, drunk and arrogant.
-I'm dirty because i travel!
- We all traveling, but nobody's dirty and drunk.
Nije mu bilo pravo ali alkohol mu pomogao da preboli gubitak ponosa ako ga je imao. Neki matori pedofil dao si je za pravo da pročavrlja samnom:
-Odakle ste vi?
-A zašto?
-Pa… Vidim da dobro govorite engleski, a jedan moj kolega profesor…
-Mjesto življenja, govore tako pametni ljudi, nema veze s znanjem engleskog.
Nije me više ništa pitao. Jesam li vam rekla da sam ugodan i druželjubiv suputnik?

U Splitu su me dočekali s rukama u zraku (stari talijanski običaj ili su valjda mislili da ih drukčije ne bih primjetila) i prvom kavom na Bačvicama. Inače, o tom sam kupalištu imala pozitivne spoznaje sve do prvog posjeta; šmensifensi badići i mišići, zlatne ogrlice i štiklice, kremice sa „sponzor“ faktorom... Jedino su se za našim stolom tog popodneva nosile patike, rifle i prašina iz vlaka.
Prvo splitsko preobraćenje
Konceptualno dobro zamišljena večer: HNK Hajduk vs. Bikr.. Birkr… Brikr… Kara FC. Na moje pitanje što znači HNK i FC, domaćini su me uljudno zamolili da šutim među Torcidašima, osim ako ću zapomagati, a i onda bez dodatnih slogova il' rečenica. Naravno da nisam pristala, ipak sam ja furešt i želim upoznati sve divote tog grada, a to mogu samo ako pitam kad mi nešto nije jasno.
-Jel' svaki igrač ima svoju loptu?
-A od čega je ova mreža?
-A zašto ovi u bijelim dresovime ne daju malo i ovim drugima da se igraju?
Utakmica je bila poprilično dosadna. Igralo se samo na strani gostujuće ekipe tako da ni sudac nije imao baš puno posla oko ofsajda. A možda ni on nije znao što je ofsajd. Ja sam sve uokolo pitala i nitko nije znao.Pravo rečeno, nisam puno od utakmice ni vidjela jer sam cijelo vrijeme bila hipnotizirana navijanjem Torcide. Svaka čast! Na ulazu su mi oduzeli olovku (!) kojom sam planirala masakrirati pomoćnog suca, ali nije bilo potrebe za tako radikalnim koracima jer je u konačnici (to je ono kad se oglasi zvižduk za kraj) rezultat bio 4 za HNK i 0 za FC.

U početku bijaše mutno, dan prvi, i…
Ako baš želite znati, pričekajte…
Poglavica Crnih Tabana, slana Č'para
isprepadani @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008

Č'para je odjezdila na neko vrijeme pokoriti tržište srednje Dalmacije. Iskreno govoreći, mislim da joj je to samo izlika da može skvasit gujscu u moru. Ali, dosta o njoj. Pričajmo malo o ovom blogu koji egzistira već više od pola godine. Statistike ukazuju na nešto više od 7 tisuća posjeta, svakojaki preglednici i operativni sustavi i sve ostalo što mi ništa ne znači. Ali, ovo je zgodno mjesto gdje mogu eksperimentirati, raditi što mi volja i zbunjivati neprijatelja, tj sve što je živo. U tom kontekstu ovaj post će biti pisan od danas pa do povratka gazdarice, nadopunjavan dnevno, ili kad se sjetim, s onim što mi se tog trenutka bude motalo labirintima uma - što je zapravo grandiozniji naziv za malo odlagalište ovozemaljskog smeća.
Vukovar volim – u prolazu. Iskreno, ja se jedva mirim sa svojim gradom a još da glumim ljubav prema nekom drugom gradu... Ajte, molim vas?! Sućuti i razumijevanja imam, prije svega za stanovnike koji će još dugo živjeti među ruševinama nekad krasnih zgrada i još duže među ruševinama međuljudskih odnosa. Volio bih da se iskopa famozni kanal Dunav-Sava jer bi tako ovaj kraj i grad dobio na većem prometnom značaju. Ali, mislim da ćemo morati pričekati još malo dok se ne ostvare važniji državni projekti tipa mostovnog spajanja Zagreba i Dubrovnika, Zagreba i Tirane, Zagreba i Beijinga te, napokon, višestoljetni Bandićev san hrvatskog naroda, spajanje autocestom Zagreba i Donje Mrdiguzičice. Dotada, ja kroz Vukovar samo prolazim, bar prolazim, a evo u par fotografija, snimljenih između dva ljetna proloma kiše, i prikaz kako ja to prolazim.



A sada radosna vijest – veleBeat je noseći! Trudan! Bremenit! Otac se ne zna, otac je zdimio  i stoga jebenmuoca! Porođaj će se održati u uskom krugu prijatelja, rodbine, nabiguzica i slučajnih prolaznika. Ako rodi kretena onda će svi jednoglasno optužiti državu, sadašnju ili bivšu – svejedno. Ukoliko mladunče bude lijepo prodat ćemo ga bogatom zapadu a ukoliko bude pametno oplakivanje će se vršiti smjenski i naizmjenično od vriska do urlika (Paji strogo zabranjeno) u prostorijama napuštenog Zavoda za intelektualno blejanje u prazno. Čašćavanje i optuživanje klete sudbe prigodno će se, uz rafalno intoniranje himne, održati u poluvremenu utakmice Lige prvaka između Cibalije i autsajdera Chelseja. Uzvanici će kao znak raspoznavanja nositi sjajna nabildana torza i svo svoje poštenje na dlanu obje jedne ruke.
-       Ooootkupljuujeeemooo sjebane žene!!! Krpamo iste!
-       Dobar d'! Jel' moraju bit oprane i sprešane ili primate i skurcane!
-       Znate kako se kaže? Ne! Ni ja!
-       Svaki idiot danas radi idiotarije!
-       Ni blizu!!! Ali raduje me svaki uzaludni pokušaj.  Hoćete li pokušati još jednom?
-       Uzalud!
-       A kako drugačije?! Glavu gore da vam se jaja ne usmrde. To su vaša jaja, zar ne?
-      Aha, ja sam majka, samostojeća i neprežaljena.
-       Nema veze, još ste mladi, krvna grupa AB skroz pozitivna... Hoćete li da lažem o vašim godinama ili uobičajeno i uzgred spomenem imovno stanje?

ZAKON JAČEG – OMJERI SILE, PRISILE I PRESERAVANJA
Predsjednik gologuzije odbio je doći u Umag gledati tenis ako tamo bude pjevao neki Thompson. I tako je Predsjednik pokazao dotičnom da je on jači a Umag je demokratski napredovao. Thompson je mali privrednik, nešto kao Severina samo što ovaj nosi gaće, i da je pameti Predsjednik bi se bavio problemima poput robijanja naših pomoraca u stranim zatvorima. Severina i Thompson dva su uspješna mala poduzetnika i nadživjeti će predsjednički mandat, mišljenja sam čak da bi Severina s malo truda mogla izvući Kristu iz grčkog zatvora i žalosno je da su naši vodeći političari zapravo predmet iskazivanja moći među ostalim državnicima. Skoro bih se zakleo da sam čuo Sarkozyja kako se hvali:
- Jesi vidio kako sam opaučio po ušima onog velikog klipana. On će meni govoriti kad će ući u Europu…!?
I, nakon toga Predsjednik demonstrira svoju moć gdje može, na … lokalnom pjevaču lakih notu, koji, uzgred rečeno, skupi 50 tisuća ljudi koji plate da ga čuju što nijedan naš političar ne može ni sanjati. Ja nemam pojma o čemu pomenuti pjevaju jer se u mojoj kući od domaćica sluša tek Tamara Obrovac i Arsen, pa se valjda stoga i ne opterećujem njihovim postignućima.
Prošle godine kad su gorjeli naši vatrogasci na Korčuli, naši su kanaderi po Grčkoj gasili požare. Grci su rekli da nismo normalni jer svak vatru prvo ugasi kod sebe, i još su nam nakon toga pritvorili kapetana duge plovidbe. Grci su, još iz doba Antike a pogotovo od vremena uzleta Onasisa, poznati kao moreplovci, prijevoznici i trgovci, i dao bih ruku u vatru da oni znaju zašto su uhitili jednog jadnog kapetana. A taj razlog nije prijevoz droge osim ako im Laptalo i u toj sferi nije bio konkurent.
Ne bih htio ovdje nabrajati katastrofe naše vanjske politike, lakše mi se praviti pametan kao Jandroković i reći da nemam pojma pa mirno napredovati na poslu, samo sam htio naglasiti koliko su slabi naši moćnici u svjetskom preseravanju silnika dok su istovremeno moćni kad treba, mimo institucija nadležnih za to, presuditi nekom našem građaninu koji svojim radom zarađuje i za njihovo izdrkavanje na slabima.
AAAAAAH, LJEPOTE
U Vinkovcima je nedavno osnovan Ured koji će spašavati grad od divljanja nadrogiranih arhitekata, ali ovaj kip sv.Roka je zauvijek izgubljen između ove tri ljepotice koje kao da su s brda sišle u našu milu ravnicu. A ni to im nije bilo dosta pa su zalijepili i ovu divovsku djevojku. Srećom, sveti Rok je licem okrenut na drugu stranu pa je tako njegova čednost neupitna. Što se tiče nas koji imamo ukusa - mi smo davno i višekratno estetski silovani.

Najljepši stvor na svijetu – konj.
U Slavoniji je konj dio naroda koliko i umjetnosti;
ispjevan, opisan, slikan, klesan, pa su i filmovi snimani
 – sjećate se Fabijana i 'Sokol ga nije volio'?
Slavonac bez konja je pola Slavonca i pola žudnje.

Za Dan grada Vinkovaca od prigodnih manifestacija spašeni su samo oni imućniji koji u to vrijeme usoljavaju guzice na jadranskim plažama. Mi koji ne napuštamo grad ni kad mu je najteže, kao u ovo vrijeme izbora za miss guzica niskopodnih i sisa raznorodnih, miss socijalne skrbi i miss promašaja školstva, te vatrometnih kičeraja, dakle – mi najhrabriji utjehu nalazimo u rijetkim normalnim događajima kao što je natjecanje u kajaku i kanuu za mlađe uzraste. Natjecatelj na slici nije tipičan. Ovaj je drsko dao 15 metara prednosti svima i nije stigao posljednji. Dapače, trojicu je prestigao. Njegov stric, koji u utrci na 100 metara pređe 15 metara, vrlo je ponosan – obzirom da bolji rezultat zbog međunarodne urote, gospodarske krize i lošeg Severininog albuma nitko objektivan nije mogao niti sanjati.

U trendu je kritičarsko predrkavanje – to vam je ono kad popljujete sve vrijedno pljuvačke pa potom krenete i na sve ostalo. Tako sam čuo, nakon opravdanog pljuvanja novije vinkovačke arhitekture, i zlobne opaske na račun ove zgrade. Neopravdano, po mom mišljenju, jer je riječ o zgradi koja geometrijskom jednostavnošću oblika prosto odmara oči, a i odlično se slaže s elementima prirode. Sitnih zamjerki imam; odnose se prije svega na klima uređaje koji bodu oči (kao i na svim zgradama), nedostatak neke umjetničke statue, bolje hortikulturalno uređenje... Ali, sve je to i prednost ove zgrade jer s vremenom, sitnim intervencijama, može samo zablistati. U blizini se planira izgradnja Hrvatskog doma i volio bih kad bi se taj novi kompleks arhitektonski nadovezao na ovaj. Ali, znate i sami, nema šanse!

Doktor pita za zdravlje

Cigle prekrila trava
Stanje je opako sranje
I boli me glava
Krivo je pivo
Staročeško
A i ti
Ne javljaš se nešto

Toliko od mene, u iščekivanju Č'parinog posta – veleBeat G.O. ... pozzić, bokkić, hajić, čusić ...

isprepadani @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 13, 2008

Čim sam sjela na onu stolicu i širom otvorila usta, reče zubar:
-Sestro, odmah nazovite moju suprugu i recite joj kako ove godine ipak idemo na Havaje!
Tu se i ja zapitah za kojeg vraga nisam izučila za stomatologa?! Sad bih lijepo utjerivala ljudima strah u kosti, dobrano to naplaćivala i putovala po egzotičnim slikama iz kataloga.
Od najranije dobi pamtim ona ambiciozna pitanja:
- A šta ćeš ti biti kad odrasteš?
I ne baš tako ambiciozne odgovore:
- Bit ću odrasla.
Danas bih mnogima koji su mi postavljali takva pitanja mogla uzvratiti udarac sa:
- A što ćeš ti biti ako odrasteš?

Ja sam već u 'zrelijoj' dobi, kad obični klinci dosegnu vrhunac svojih mogućnosti naučivši sami vezati pertle, davala puno ambicioznije, iako ne toliko ozbiljne odgovore. Sjećam se da sam dugo, dugo vremena željela biti astronaut. Obzirom na okolnosti života i ono što o njemu sada znam, postala sam vanzemaljac. Mada…
Puno ljetnih sezona provela sam razmišljajući o prodavačima sladoleda. Kako bi to dobro bilo! Ne moraš skupiti pet ampera šljiva za jedan sladoled jer si na radnom mjestu, a sladoled ti se sam u amperima toči. Ti amperi su me naveli na pomisao o struji, struja o moru, more o brodovima…
Ali kad sa šesnaest poželiš promjeniti svijet, opet ti postavljaju pitanja: da kako ti misliš doprinositi zajednici, bla bla bla… Jednom me profesor pitao šta ja uopće radim u ovoj školi (aludirajući valjda da sam trebala biti u nekoj u kojoj on nije) i šta ja mislim nakon mature.
-
Mislim postati diktator.
- Kakav, pobogu, diktator?!?
- Modni.

Taj mi je odgovor zajamčio daljnje školovanje iako sam već jednom svjedodžbom bila blizu ukora pred isključenje. No, pri prvom zapošljavanju u modnoj industriji, morala sam proći testiranje. I sve je bilo ok, do testa s bojama. Pala k'o prezrela kruška! A pao i moj san o diktaturi u bojama.
Ni nakon maštanja o režiranju filmova i pisanja scenarija, nisam odustala od pustih želja. Tako se sad na ovom popisu svaštarija može pronaći saksofonist (iako u životu nisam držala taj instrument u ruci), vozač tramvaja (u gradu koji gotovo da nema ni gradskog autobusa), veterinar (al' sam na vrijeme skužila da nemam želudac za kastraciju i oteljivanje), arheolog (unatoč svim onim silnim dvojkama iz povijesti), pravnik (ali nikad nisam uspjela od rješenja napraviti problem)…
Sad nekako želim biti šeširdžija. Pa da stalno nosim nešto na glavi. Tek toliko da mi više ništa 'genijalno' ne padne na pamet.
U ovoj zemljici, baš kao u veterinarstvu, klasifikacija blaga je pojam statistike i stvarno ne znam čemu to služi. Sve će to ionako završiti na nečijem tanjuru. Pitanje je samo na čijem. Pa kad bi blago moglo birati, biti poslužen sa silver-beštekom, bila bi stvar prestiža.
Izbodeni prsti i grube ruke, moja su stvarnost. Toliko dobra da više ni ne pomišljam na neko zanimanje i imanje. Jer ono čega se ne možeš odreći, zapravo i ne posjeduješ. Ono posjeduje tebe. I ja sam, eto konačno, u posjedu nekoliko fantastičnih, nematerijalnih stvari. I imam zanimanje – zanima me sve.
Između ostalog i crtanje. Ovo su djeca prijatelja za koje se iskreno nadam da će izabrati neko zanimanje s kojim će jednoga dana biti zadovoljni, sretni i ispunjeni.



Č'para, plemenitih alata kliješta
isprepadani @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 11, 2008

Stvarno sam htio napisati nešto lijepo o novom albumu Becka, Modern Guilt, ali sam već na prvo slušanje uočio toliko lopovluka, producentskih smicalica i industrijskog pakiranja da sam odmah odustao od nakane. Svejedno sam ga odslušao još dvaput ne bih li se uvjerio u varljivo 'prvo uho' i tek su me ta dva dodatna slušanja dotukla. Pjesma 'Gamma Ray' zvuči kao prepjev 'Kad si mlad' grupe Film, a naslovna 'Modern Guilt' i potom 'Walls' zvuče kao varijacije na temu 'Lemon Tree' i 'Flowers on the Wall', naravno, sve vješto zamuljeno producentskim trikovima i Beckovim coolerskim (čitaj, dosadnim-neangažiranim) pjevanjem. Beck je svojedobno, zahvaljujući dobrom albumu 'Melow Gold' i stihu 'I'm a loser baby, why don't you kill me', stekao reputaciju čuda od djeteta i potencijalnog glazbenog genija. Nakon ovog albuma ja dižem ruke od njega, poštenije bi bilo da netko digne ruku na njega, a ovako svi skupa možemo pjevušiti 'Why don't we kill him'. Ipak, koliko god on bio 'looser' treba uzeti u obzir da je on samo klinac koji je dospio u mašinu moćne diskografske industrije koja štanca proizvod a talent i glazba su tek sirovine. E, sad, ako inzistirate – pa je li to krađa, ljudi moji, da li je to moguće? – ne znam, stvarno. Kada su prije par godina otkrili da su U2 posudili jednu pjesmu Zorana Predina nitko se nije ozbiljno ni počešao. Čak je Predin ponudio i da im bude predgrupa. U igri su veliki igrači, industrija ne samo glazbe već polifonih melodija za mobiće, sličica, tvornice zvijezda i tevea, časopisa... smeća uglavnom, ali smeća oboružanog odvjetničkom industrijom. A tu čak i Predin zna gdje je iskrenom umjetniku mjesto. Mrš u kućicu! Madonna se zanijela krađom Abbine ostavštine, ali Abba ima odvjetnike te je Madonna pljunula lovu i priznala Abbi prava.




Krađa je danas kultura i način života u cijelom svijetu.
Čitam u novinama da su čopili klinca koji je pokrao trgovinu jer mu je trebala lova za prosidbu. Rasplakao se pred sucem jer je vjerojatno tek tada shvatio koliku je glupost napravio. Ima 19 godina i ženio bi se!, imao djecu! a ne zna razliku između 'moje' i 'tuđe'. Tu se sjetim cure koju sam svojevremeno čitao na blogu i iščuđavao se koliko dobro piše, čak štoviše, stilski toliko različito da sam je umah, u sebi hvalabogu, proglasio genijem. Brzo se, naime, ispostavilo da je cura krala tekstove drugih blogera, a najljepše u svemu jest da se ona branila kako nije znala čiji su tekstovi pa prema tome nije ni ukradeno, drugi su je blogeri branili jer da 'to nije ništa strašno, to svi rade, pa nije pare zaradila...' a mene je to ponukalo na malo razmišljanja. Žene su sklone šminkanju, koliko god bile lijepe one nabace još malo maske ne bi li tako pokupile nečiji identitet koji bi im, može biti, i bolje stajao. Tako je i ova blogerica pokupila tuđe tekstove, ne radi novca već stoga što je bila svjesna da joj tuđi identitet tako dobro stoji. Pa ti sad njoj objasni da je to loše a od malih nogu joj hvališ šminku.




Mogao bih ja o uglednoj profesiji lopova pisati eseje: industrijska špijunaža, moda, estrada... ali bih ipak završio jednim prekrasnim pismom u kojem su me obavijestili da se jadna državna utvrda dugo vremena borila s najsirovijim porivima da poskupi struju ali sada više stvarno ne mogu. Dopizdilo – brate! Svi poskupljuju a oni nisu smjeli, no eto sad se brižna država, koja im je vlasnik, smilovala i dopustila im tričavih 20% poskupljenja. Dali bi i više ali, kažu, ni ovako nema opravdanja; da je struja vezana uz naftu bilo bi lako, ovako su morali smisliti klauzulu o socijalnim slučajevima po kojoj se poskupljenje ne odnosi na one koji godišnje potroše manje od 2000 kWh, a to su samo oni koji od struje imaju uključen samo plinski štednjak. Ja sam samac i većinom nisam kod kuće, svejedno, sa svojom potrošnjom bez problema sam upao u najskuplju kategoriju. Hvala, hvala... A nisam se ni trudio. To je državna firma koja služi da vlastodršci iz prihoda pokrivaju svoje nebulozne promašaje, svoje hirove, sponzorstva sportskih klubova... Jučer, čitam u novinama, čopili skupinu elektro djelatnika koji su ilegalno priključivali brojila i po svakom uzimali od 15-20 tisuća kuna. I, to nije sve; Polančec svom selu podario rasvjetu na nogometnom terenu, ne zna se tko je radove naručio, tko platio, a niti tko će plaćati struju? Zajebavate me! Platit ćemo svi mi koji nismo socijalna kategorija od 2000 kWh, već smo idiot kategorija koja bi, konačno, na struju trebala prikopčati dobru većinu saborskih stolica. A famoznu utvrdu fuša i lopovluka trebalo bi konačno privatizirati pa bi u roku od pet godina, jamčim, priključci bili besplatni.



A svi vi koji obuću za djecu kupujete na kredit i ljetujete na obalama Nevkoša, slobodno mašite ovim papirom jer vam više nitko neće moći reći da ste socijalni slučaj. S godišnjom potrošnjom preko 2000 kWh možete se i socijalnoj službi nasmijati u lice kad vam dođu pokupiti djecu jer nemaju nove 'najkice' za školu.
Gospodo od energije, bogovi iz Vlade – nema problema, nema ljutnje! Pravi lopovi niste jer oni nam se nikad ne bi narugali šaljući nam ovakova pisma: Draga žrtvo! Ne krademo od onih koji nemaju a pošto smo ustanovili da vi još uvijek ponešto imate, smatrajte da to što smo vam dosad pokrali nije ništa spram onog što ćemo vam tek pokrasti.
Solarni
(jebajga, kad za elektriku nemam) veleBeat ('ko o čemu, kurva o poštenju)


isprepadani @ 01:10 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 6, 2008


Gdje stane evolucija – dolazi revolucija.
-         Izvolite. Kako mogu – što mogu – čime mogu pomoći?
-         Trebao bih jednog prijatelja i jednog nazoviprijatelja.
-         Oooo, dragi moj, imate sreće. Naime, upravo smo dobili novi kontigent, svježe uzgojen i po povoljnijoj cijeni – znate da je dolar pao ispod kune, Cibalija osvojila Ligu prvaka a euro se još drži samo zahvaljujući tome što je Kerum odustao od osvajanja nemirnog skandinavskog tržišta.
 -          Ali, čujte, ja samo trebam prijatelje...
 -          Oprostite, malo sam euforičan, recite – imate li kakve posebne zahtjeve.
 -          Paaa, da. Za prijatelja bih trebao nekog pročelavog, blago retardiranog, ni lijepog ni ružnog već više onako za sažaljevanje. Nazoviprijatelj mora imati stav, jaču muskulaturu, izražene očnjake i uvježban odskočaj.
 -          Hmmm, zanimljive kombinacije... Imate li neki određeni tip na umu ili bi se zadovoljili, znate, mješancima.
 -          Kakva drskost!? Ja držim do sebe i držim do marke, novac nije u pitanju ali hoću papire koje mogu uramiti. Samo mi još treba da netko posumnja u porijeklo mojih prijatelja.
 -          Stvarno, šta mi bi, ispričavam se skroz. Nazoviprijatelja po mjeri današnjeg kulturnog čovjeka ima puno ali ja preporučam američkog stafford grloklata, ima eleganciju i pouzdan je zaštitnik, jedino je problemčić nedostatak manira u društvu – svako malo nekog prikolje ali se još nije dogodilo da svog gazdu ozbiljnije osakati. Ako volite šetati onda vam mogu samo reći – šitbul ili, u najmanju ruku, drottweiler. Lako se održavaju a kod ishrane jedino morate paziti da im ljudska crijeva ne servirate više od jednom mjesečno, iako je dobro za sjaj dlake - lako postanu ovisnici a znate kakvi su kod nas strogi zakoni, ako vam prijatelj svaki dan potrga nekog šetača ili susjeda odmah vas posjeti policija i drži prodike. Kao da je vama drago čistiti ostatke ljudetine ispred kuće!
-           No, dobro, osigurao sam se – imam mali natpis na kapiji 'PAZI OŠTAR PRIJATELJ – S PAPIRIMA'

Ostao sam dužan onima koji misle da mjesec lipanj zaslužuje poseban osvrt na ovom blogu. Razdužujem se s nekim fotografijama koje svrstavam u mapu „Slikovnice“ jer ne znam što bih s njima – previše su mi kičkaste.
Pardon! Vjerojatno ste htjeli malo više Vinkovaca.
Duhovni grad duhova!
Jedno novo igralište i bar su djeca sretna. Neka djeca ponegdje...

Odlutao sam u oblake. A hodao sam po čvrstoj podlozi, kunem se, evo imam i dokaz!
 
Jedna mlada vinkovačka blogerica (koja poput svih mladih ne zna što bi sa sobom ali to radi tako dobro da se i meni ponekad sviđa) ojađena je matorim drkadžijama koji seru po Dylanovom koncertu na kojem nisu ni bili. Valjda joj fale autoriteti koji bi joj potvrđivali da dobro radi ono što radi i da još uvijek vrijedi ono što odavno vrijedi. Problem je što ovo nije vrijeme autoriteta, tj onih čija se riječ sluša. Neki dan čitam u novinama Antu Tomića koji je čisto solidan humorist ali se ovaj put razbjesnio i kolumnu završio prijetnjom kako će nekima razbiti glavu. Književni autoritet – aaaa-a, ne! Moralni - aaaa-a, ne! Sjećam se izjave Miljenka Jergovića u Večernjaku davne '98-e nakon koncerta Stonesa u kojoj decidirano tvrdi da je koncert bio razočarenje za sve posjetitelje a pored njegove stoji i još nekoliko izjava u kojima ljudi izražavaju oduševljenje cijelim koncertom. S bilo koje točke gledišta nitko elementarno pametan ne bi smio davati izjave u ime drugih ljudi, pogotovo mase koja nije tako predvidljiva. Autoritet – aaaa-a, ne! Autoriteti su položeni kao jamstvo u banci, njihovi potpisi su na hipotekama na kuću, otplaćuju novu viseću, snimaju loše reklame o lošim proizvodima za loše televizije, nose i voze svoje sponzore, peglaju bore i zlatne kartice, šetaju kučke po špicama ne bi li uhvatili sekundu snimke u večernjem showu... Možda su autoriteti profesori koji djecu prepuste HNOS-u i državnom ispitu a onda k'o pičke gledaju kako ta djeca trljaju nos ministru. Evo, za kraj, jednog autoriteta koji je svom selu, najsiromašnijem u općini, podario električnu rasvjetu na nogometnom stadionu. A mi, koji imamo prvoligaša još iz vremena bivše države, nek' držimo svijeće i palimo upaljače ako želimo gledati noćne utakmice.

Prestravio sam Č'paru rekavši joj da ćemo krajem godine jednoglasno zatvoriti ovaj blog. Meni je to normalno - radiš nešto kao projekt i kada ga zaokružiš u smislenu cjelinu – cut! Kuća se ne gradi cijeli život, posao isto, djecu tjeraš od kuće, promijeniš spol, ... Promjene! Hoću promjene!!! Važno je biti svjestan onog što je doista važno kako to ne bi ugrozio, a ovakove tričarije kao blog tu su samo da osvježe rutinu. Meni je blog teret kojeg sam rado prihvatio jer sam vidio koliko njoj to znači, s kolikom radošću čita sve što napišem, ali opet... Svjestan sam granica u kojima se krećem na internetu, teritoriju koji je ničija zemlja i gdje ne vrijede zakoni, moral, bonton... Pa se tako ne usudim postaviti ništa dovršeno, ništa vrijedno mog zadovoljstva. Čak i poneki pokušaji dizanja stvari na višu razinu prolaze s nerazumijevanjem. Neki meni bliski dragi ljudi voljeli bi da ne pjesničarim, da budem razumljiviji (nek čitaju telefonski imenik ako im je do razumljivosti), a s druge strane dolaze i javljaju se ljudi kojima moram odati priznanje ne samo na tome što razumiju već i trudu koji ulažu kad čitaju nešto što nije Moj život, Moja sudba, Moja tajna, Moj teksviler... Ali, ništa od toga nije važno u odnosu na moj stav da neke stvari imaju rok trajanja – ostalo spada u rok kvarenja toga što je trajalo. No, ako Č'para pokaže da joj je blog jako važan tada ću se potruditi da joj budem na pomoći, barem djelomično, dok god se njoj isti ne zgadi. Nju ipak ne mogu tako lako isključiti kao blog, ima woosh očnu tehniku kungfua kojim me uvjeri da je Zemlja okrugla a onda prestaju vrijediti logički zakoni.
Usamljen kauboj sam ja,
imam samo konja i pištolja dva,
kredit za kuću i opomenu HEP-a
i ružno sjećanje na bolja vremena...

U životu prolazi samo vjeran pas.
poštena kurva
veleBeat
isprepadani @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.