NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » lip 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - lipanj 2008
nedjelja, lipanj 29, 2008

Nedavno sam, nakon dugo vremena, bila u kupovini. Je li se to promijenio siže ili mene dugo nije bilo u tom filmu? U svakoj, baš u svakoj trgovini odjeća je bila složena po bojama – bijeli kut, crvena sredina, žuti zadnji plan…
Nekako sam skužila da nitko više ne kupuje iz potrebe već poriva prema skladu i pomislih kako bi dobro bilo tako organizirati ljude – u 4. ulici žive povjesničari, desno od njih ljevaci; na sjeveru glazbenici; u tropskim krajevima bezbrižni…
Bismo li se tada lakše pronalazili?

Marijana Radmilović, rođena u Vinkovcima 1971.,  objavljivala je poeziju i kratke priče u:
                                                                                 Quorum, Književna revija, Plima, Zarez, i Riječi.
Bibliografija
                   Portreti nepoznatih žena, DHK, Drenovci, 1998.
                   Bolest je sve uljepšala, Meandar, Zagreb – Požega, 2003.
Nagrade
            Nagrada Josip i Ivan Kozarac, 1999.
            Nagrada Dobriša Cesarić, 2003.
            Nagrada Kvirinovi dani, Sisak, 2004.



„Izgubljeni predmet nalaziš
i stavljaš na mjesto koje nije
prestalo čekati. Prepušten riječima
što ga zamataju u dragocijenost,
taj put koji je trebalo prijeći
i ne odricati se ni jednog zastanka,
to pristajanje, kada se jedno u drugom
ne saplićemo, kada su moje ruke na tvome
licu samo moje ruke na tvome licu.
…“
I eto, ženski rečeno – prijateljica moje prijateljice imala je prijateljicu i sredinom devedesetih službeno sam se upoznala s njom. Otada smo se Marijana Radmilović i ja pozdravljale isključivo na japanskom – šturim klimanjem glavom. I sve tako do nedavno. A onda je s obje patike kročila u moju radnju.
Moj jezik nikada nije prošao tehnički i pouzdano znam da mi kočnice ne rade –ja sam željela njezinu knjigu „Bolest Je Sve Uljepšala“  a ona moj nakit, i kroz samo nekoliko stotina riječi nagovorim ju da, kao u doba robne razmjene, načinimo kompenzaciju.

„Umilostivljene riječi,
nude nam se s obje strane,
jednako obećane, i danu i noći,
kad posustaju, praznina ih okupa,
razdijeli ih čudima i svaka nađe svoje mjesto.
…“
Uvjerila sam ju da mi mora ostaviti i broj telefona. Za svaki slučaj – ako se izrodi kakvo prijateljstvo. I jest. Poruke, pozivi, kavice, riječi… Puno zajedničkih prolazaka kroz život – vlastite misli kao najbolji sugovornici; bolesti koje remete ritam; nerazumijevanje okoline…
„Vode ne vjeruju u svoja krštenja, zmije se podvlače pod kamenje…“
Marijana veli da je ovo ženska knjiga. Ja velim da je dobra zbirka. Jer sve što čovjeka natjera da stvara, dobro je.
 „Ne mogu zaspati sa svim tim ženama u sebi.
Ponekad toliko plačem dok zrače svoju kožu
i natapaju me glasnim mirisima.
…“
Je li knjiga hrabra ili ženska; je li odraz stvarnoga ili samo lucidna iluzija meni je zapravo svejedno. Ja sam uživala čitajući stihove koje je bolest uljepšala, a meni donijela jednu dobru osobu u moj život.

Jednom..
Tko zna…
Možda se i Marijanina slika nađe u okviru ovih Nobelovaca.
Iako…
Trebalo bi nam biti sasvim dovoljno to što je naša.
Od riječi do riječi, što napišem il' narišem vlastoručno i potpišem…
Č'para
isprepadani @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008
Svašta smo naobećavali, pa evo, nešto ćemo i odraditi od toga. Slijedi fotografski esej o putu vlakom u Varaždin. Vlak nije što je nekad bio - ovi današnji ne grizu, ne tuku i skoro pa su čisti. Ja sam, kao pravo muško, prvi ušao. Jedna noga, pa druga... uh, kad se samo sjetim!

Bio je to monumentalno osječki kolodvor. Kroz njega smo protrčali. Jesam li vam rekao da Vinkovci imaju najljepši kolodvor na cijeloooom svijeeetu!!!
Razlog zbog kojeg smo krenuli na put bio je Radar fest. Čim sam ušao na teren NK Varteksa proradila je navijačka strast - zaurlao sam tiho: SRUŠIT ĆEMO STADION...!

Ali, prvo da se upoznamo s gradom domaćinom koji nam je doveo Dylana u Hrvatsku, na što je dotični ipak odlučio prespavati u Zagrebu. Pakšu jedan genijalni. Onaj drugi! No, idemo redom... VARAŽDIN, najljepši grad u Hrvatskoj pa ma koliko mi ostali grizli jaja od muke.



Naravno da im nije dosta i da su odlučni ostalim gradovima nabiti još više kompleksa pa tako rade na uređenju svih iole devastiranih površina. Neke i sami devastiraju e da bi imali razloga obnavljati. Baš me zanima koliko je njima agresorskih projektila palo na grad.
No, vratimo se načas na koncert. Dylan je svirao po mraku a moj digitalni kreten je alergičan na crnu boju pa mi te fotke i nisu za fotografsku diplomu. Više sreće imao sam dok su svirale Majke. Iako su upozoravali da se fotoaparati ne mogu unositi na stadion, na fotografijama se vidi da je to bila revija profi fotoaparata. Ah, da sam znao!

Negdje iza ponoći, vidjeli smo i organizirani smještaj za posjetitelje Radar festa - u čekaonici varaždinskog kolodvora. Taj užas ne želim pamtiti pa tako ni prepričavati. Jesam li spomenuo da Vinkovci imaju najljeeepši kolodvor na cijeeelooom svijeeetu.

Pa vlakom do Koprivnice i - kući, pa makar to bili i Vinkovci. Kod kuće je uvijek - krevet.

Obnavljaju osječki kolodvor, varaždinski, pa i koprivnički... Ma, jesam li vam rekao da Vinkovci imaju... jeeee!
Vjerujem da sam vas i ovaj put razočarao. Nema veze, nabijem! vaš
veleBeat uzorani
isprepadani @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 16, 2008

Red na blagajni 1 osječkog kolodvora pretvorio se u dugačku šnjuru. Skoro smo dobro prošli, ali blagajnik se u posljednjem trenutku sjetio da ipak moramo doplatiti još 100 kuna. 12:05, brzi za Varaždin, kupe 6 i veleBeat i ja na tračnicama za antologiju.
Kažu da svijet ima četiri strane, ali po onome što smo doživjeli u Varaždinu, meni se čini da je svijet punostran. Iz svih smjerova, gradova, država, svih generacija, profila, obrazovanja… rijeke ljudi su se slijevale na stadion NK Varteksa.
Kao prava žena, napravila sam sendviče i tako se pobrinula da ne ostanemo gladni. Na ulazu su nas predžepali kao ratne zločince i gestapovski zaplijenili sve što je imalo oblik jestivog. Ostali smo gladni. Dok se spartanski nismo izborili za 2 kupona za sendviče s kojima smo lutali od šatora do šatora dok se na frku i prijetnje nismo izborili za dva poluhot-neštodoga. Sve to za nevjerojatno simboličnih 30 kuna!
Vremenska prognoza – izbirljivo. Meni prehladno, skandinavcima – taman. Srećom, kiša je iznevjerila.
Ne mogu pisati o koncertu jer mislim da još uvijek nisam načisto da sam stajala samo desetak metara od Dylana. To ću prepustiti veleBeatu. Meni je jedino važan osjećaj da sam bila tamo tih 120 i nešto minuta tog petka,13-og lipnja 2008. godine.
Č'para, preobraćena i promrzla




Dvije ikone rock pjesništva, Dylan i Cohen, zapravo su dva potpuno oprečna autora. Cohen je perfekcionist, sklon tomu da se preda u ruke japanskih futurologa ne bi li dobio trenutno najbolji proizvod i pri tome mu ne smeta ako na jednoj pjesmi radi deset godina. Dylan, pak, sve što radi – radi čistim osjećajem i uz put. Uostalom, još od svoje petnaeste godine Dylan je na putu, bez povratka i beskonačnom. To je i sam shvatio 1988-e kada je krenuo na turneju koju je tako i nazvao – beskonačnom.
Za većinu svojih pjesama skrušeno priznaje kako su nastale u 15-tak minuta. Teško za vjerovati, ali Dylan je svoj najveći protivnik i najljući kada treba rušiti mit o sebi. Vjerojatno je to obrambeni mehanizam.
Ogorčen time što mu pripisuju status proroka tumačenjem pjesme A Hard Rain's Gonna Fall, žestoko je uvjeravao najodanije štovatelje i kritičare da pjesma govori o doista običnoj, obilnoj kiši koja se slijeva niz planinu. Ljudi kakvi jesu – povjerovali su mu, a meni je istina nešto drugo. I ta pjesma, kao i sve njegove, samo je zrcalo vremena, pjesnička refleksija, intimna ili društveno kroničarska.
Njegove pjesme su parafraza one „povijest je učiteljica života“ koju pretvaraju u „umjetnost kao učiteljicu inteligentnog života“. Izvedeno od toga i neovisno o tome što danas radi, Dylan se u dijelu populacije koji doživljavamo kao inteligentni život pretvorio u živi spomenik umnosti pa je, shodno tome, i naš odlazak bio sve samo ne dobar koncertni provod.
Bilo je jebeno hladno, razglas u okvirima tehničke sabotaže, isključen video zid koji nas je natjerao da se kroz masu probijamo i gdje nismo htjeli samo da bi vidjeli svoje emocije akumulirane u silueti na bini.
I, znate šta, zaboli nas sedmo čulo za koncert. Koliko god se Dylan cijeli život trudi biti zabavljač i svirati boogie-woogie, tek se rijetko koji pojedinac odvažio zaplesati. Njegova publika ima lijep problem; svaku Dylanovu riječ tumačiti do dugo u noć i tako iz noći u noć. I to je čarolija, efekt koji svaki pjesnik može samo poželjeti – nagnati pametnu individuu da promišlja, tumači i donosi zaključke. Vjerovali ili ne, na ovom tužnom svijetu površnosti dotjerane do granica imbecilnosti, to je odlika koja se može pripisati samo istinskom genijalcu.
Dylan se izolirao od polemiziranja o sebi i svom radu, sa 68 godina on još uvijek stoji, svira i pjeva preko dva sata i tako svaku treću večer. Zato tvrdim da nitko tko cijeni Dylanovo umijeće a bio je tamo, na Varteksovom stadionu, nije prigovarao povremenom mrmljanju ili falširanju, sviračkom preplitanju ili lošem razglasu.
Osjećaj je važan, a to je potvrdio i Dylan kad se na kraju kratko obratio publici sa „Thank You, my friends“. Nije bilo ulizivačkog naklona, ali su se Dylan i vjerna ekipa u zahvalnoj minuti odužili dostojanstveno mirnim i tihim stajanjem pred publikom.
Ja sam vidio čovjeka koji je bio detonator umjetničkog i intelektualnog bunta 60-tih, jedinog Hendrixovog idola, pjesnika koji je natjerao Beatlese da počnu pisati angažirane pjesme... i, da – vidio sam čovjeka u kojeg nitko nije sumnjao a koji je cijeli svoj život sumnjao, u sebe i još više u svijet koji mu tako naivno vjeruje. Genij. Prokleti genij.

Slika umjetnika koji oduševljeno pozira s Pulitzerovom  nagradom.

Za slijedeći post možete računati na slike Varaždina, Koprivnice i obnaženog, neretuširanog autora
veleBeat, 'bit ću dobar, kunem se' kandidat za duplericu Isprepadanih
isprepadani @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008

Gospođo, ne morate učiti dijete da bude kreten, kao i sva djeca takav je rođen. Odgovoran roditelj trudi se od djeteta stvoriti čovjeka, ali – vašem kretenu ne prijeti ta opasnost.

Tko ne štuje pravnu službu plakat će na sudsku tužbu
pravna služba - to je sveta družba

-    E, ovaj je moj! Pusti me...
-    Ne njega! Taj ima jedno jaje.
-    Pa?
-    Obojici vam je glavni borilački potez šuz u jaja.
-    Pa?
-    Pa, njega duplo manje boli!
-    Jest. Al' ja imam duplo više šansi da ću poslije imati potomstvo.
-    Ti ne želiš potomstvo.
-    Točno. Ali želim šansu...

Po ovoj kiši što pravi sranje od dana
Ja sam njen hromi pratilac do stana
Glumljena sjeta licem mi šeta
Dok ne šutim – njoj ne smeta
Mrmljam na stubu prvu, odbrbljam druge
Šampion turbo-klepeta na duge pruge
Ljubim joj oko, ne mogu bolje
Jer već sam spreman
Sam
Krenuti dolje

Biti Hrvat za mene je oduvijek gomila - znate već čega. Izaći živ iz rata, pošten iz tajkunizacije, dosljedan u političkom preseravanju... A kao navijač uglavnom pilim živce. Večeras, gledajući utakmicu protiv Njemačke, prvi put se nisam živcirao. Jednostavno, vidio sam dobru ekipu koja ima glavu i rep, vodi svoju igru i kontrolira rezultat. Eh, da je mudrosti pa da i država tako igra, dobar selektor, najbolji igrači, pristup i taktika... Tako jednostavno i - nemoguće.

Nitko nema pravo, pa ni ja, ali ja bar tražim pravo.
Nije mi do pisanja. I ovo ovdje: svaku ideju prekidam u začetku, svakim korakom bježim u stranu, mučim odgovore, izvrčem pitanja... Znam, to je ona kaubojska shema, nije ni mjesto ni vrijeme, a svaki grad je zatvor za mene.
Fale mi odlasci u prirodu.
Fale mi zagrljaji u redu pred šalterom.
Fale mi mudri ljudi kojima nije mrsko točiti iz bunara, ne glume glumce, ne štede bogatstvo...
Na kraju krajeva, najviše falim sam sebi.
Sebe je teško naći, lako izgubiti, i, sebi se najteže vratiti.
Oni sretniji se vrte u krug, kao pas u lovu za svojim repom – nikad ne dosadi.
Ma, mi nesretni se ponekad udaljimo, razbijamo monotoniju (ljudi smo! o, užasa!) i vjerujemo, poput naših imigranata, da ćemo se jednom vratiti.
Samo nam ne dirajte ravnicu.
Zašto?
Hoće li narasti brdo na njoj?

Č'para je, hvala na pitanju, skoro pa zdrava (kao i svi mi) ali zdravlje je kocka u kojoj se ja ne bih kladio ni na koga. Na sebe sigurno ne bih. Uostalom, red je red i znam da ću i ja doći na red. Eto, umro Vrdoljak (onaj normalni što je pio), pa jedan iz plejade meni najdražih crnih rokera – Bo Didley, a jadno i tužno umro je ciganski kralj tuge (sevdaha i bluesa) Šaban Bajramović. Bit će gužve i veselja gore, u plesnim dvoranama nebeskim, lijepih tuluma do zore... Šaban i Bo Didley, ima ukusa taj što ih je skupa angažirao.
E, pa, nas dvoje odosmo poslušati Dylana. Da nam i on ne zbriše u mir i spokoj, u vječnu izvjesnost i radosnu dosadu. Ako bude dobro, biti će neki vezani post u nedjelju, a ako pokisnemo pravit ćemo se č'parastima.

Za kraj, velika zahvala našem dragom prijatelju Nenadu Bariniću na ovim odvratno lijepim karikaturama kojima započinjemo postove - kako bi neki znali kad piše Č'para a kad ja. Nenad je duša od čovjeka, što znači vječno švorc, pa ga uglavnom izbjegavam. Ja sam duša od veleBeata, love nemam niti bih je ikom dao, pa i on mene uglavnom izbjegava. Ali, jedno HVALA uvijek mogu reći. Ma, kad je on u pitanju – ne štedim. Evo, pet puta HVALA!

S džepovima punim slobodnog prostora
troši vam kazaljke
veleBeat
isprepadani @ 01:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 5, 2008

Glupost nije nepredvidiva, osim u slučaju nepredvidive gluposti.

Otprilike tako je, obrnutom psihologijom, Jacques Tati 1967. u genijalnom filmu „Play Time“ predvidio opću euforiju za reality show-ovima; propale fancy partyje; prometne gužve; komplicirane interfone… U svom tom vrtlogu komplikacija modernog doba, film završava prekrasnom scenom prometnog kružnog toka aludirajući na konačnu beskonačnost sveopćeg vašara taštine. Glavni lik (junak!), htio - ne htio, nalazi se u središtu tog suvremenog cirkusa, a sve što zapravo želi je stići na zakazani sastanak.
Pardon my french, ali za mene je junak svatko tko se uspije uklopiti u čuda današnjice. Katalozi trgovačkih lanaca najbolji su pokazatelji koliko takvih čuda stane na samo nekoliko ubojitih stranica.

Ovaj praktični i nadasve prekrasni roštilj ne samo da je funkcionalniji od običnih domaćih roštilja (čitaj: dolje vatra-gore rešetka od starog frižidera), nego je i idealan za piknike i kampiranja. Načinjen od prvoklasne alu-folije, sa romboidnom rešetkom i stabilnim nogarima pruža neprocjenjive mogućnosti postavljanja na svako neprikladno mjesto. No, to dakako nije sve! Za mizernu cijenu od 14 kuna i 99 lipa dobijete i kusur jedne lipe, te samoizgarajući ugljen! Prvih 50 kupaca na poklon dobiva i šibicu, a svi ostali kupci mogu se, nakon jednokratne uporabe ovog fantastičnog izuma, zadovoljiti doprinosu onečišćavanja okoliša.Stručni ocjenjivački sud ovu je modernu proglasio pobjednikom ovotjednog naramka kataloga.

Ovo je izum čovjeka koji je jednom prilikom sasvim slučajno ušetao u kuhinju na rukama te ugledao kuhinjsku napu iznad štednjaka iz naglavačke perspektive. Kao i sva velika otkrića (sjetite se Newtona i jabuke), i ovaj je odmah osvojio poštanske sandučiće diljem svijeta! Dakle, ako želite roštilj kojeg možete iznova koristiti, molimo vas da ipak pripazite i na estetiku eksterijera te za samo 299 kuna ne platite struju jer ćete ionako odsada kuhati i peći na ugalj i drva. Požurite, zalihe su neograničene!

Stvari koje ne svijetle i ne rade ping! – nisu korisne! Ovaj revolucionarni primjerak mlinca za sol i papar možete koristiti ako se kojim slučajem nađete u tamnici osuđeni na smrt i ne možete posoliti posljednju večeru, ne očajavajte – uz ovaj svjetleći električni mlinac dobit ćete i dvije rezervne sijalice!

Još jedna svijetleća fantazija! Pas s 'mačjim okom'! Naučite li svoga psa voziti bicikl, moći ćete se pohvaliti kako imate psa s dva 'mačja oka'. Drage životinje – čuvamo vas, pazimo vas, jer znakovi su premalo…svijetleći!

NAVIJAČKE PLJESKALICE
Bespotrebno trošenje sloja epiderme s dlanova odsada je stvar prošlosti!
Pljeskalice u obliku dlanova na izuzetno stabilnoj dršci, nezaobilazni su navijački rekvizit kojeg svakako morate imati u svojoj kolekciji. Namjenjene su prvenstveno damama, ali i svima koji se tako osjećaju. Ovom brilijantnom i praktičnom izumu teško ćete odoljeti bude li vaša reprezentacija dogurala do finala. Ne trošite dlanove – trošite novce!
NAVIJAČKA METLA
Drage žene, priuštite sebi dašak navijačke euforije te podržite svoju reprezentaciju! Dok vaši dragi navijači ispijaju bačve, kao prava dama, vi popijte omiljeni cappuccino. U boj, u boj, za narod svoj  iz ove neodoljive šalice urešene crveno bijelim kvadratićima. A nakon utakmice, uz ovu patriotski dizajniranu metlu svako čišćenje izgleda poput dječje igre. Ovaj funkcionalan rekvizit naprosto zaziva pospremanje! Požurite! Još samo 3 dana do Dana!
Do prve pobjede nad ljudskim siromaštvom duha, živcira Vas
Č'para

P.S. (ili nadopuna, ili, po novohrvatski, apdejt)

Ovaj jedinstveni proizvod ljudskog izbezumlja, sat koji umjesto vas urla, viče, galami, psuje i aplaudira, ukratko – navija a ponekad pokaže i točno vrijeme, ponudio nam je naš prijatelj Friedrich koji ga nije znao ni upaliti ali je jamčio da radi samo zato što na njemu piše Swatch. Nažalost, isprepadani kakvi jesmo, pogotovu tehnikom, veleBeat i ja nismo znali ni kako se taj tehnološki monstrum stavlja na ruku te smo ga odlučili proslijediti dalje na internetsku aukciju. I, da skratimo, ovaj najbolji ljudski prijatelj koji , dok vi pijuckatepivugrickateslaninudaviteženu, navija umjesto vas dok mu ne crknu baterije MOŽE BITI UPRAVO VAŠ za nevjerojatnih 200 kuna. Ukoliko netko lud ne ponudi više. Idite svojoj ženi na živce – kupite ovaj sat!
isprepadani @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.