NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » tra 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - travanj 2008
nedjelja, travanj 27, 2008
Tko visoko leti bolje vidi one koji pužu.
(mudrost, rano predapokaliptično razdoblje, odlomak iz neotkrivenih kronika čudnovatog veleBeata)

Iznenađenja su moguća ali

Od njih se ne živi
I ako kapne neka svježa krv
Bit će to neočekivano
Kao kad  crne maske kucaju na susjedova vrata
A poznato je da fini ljudi prvo kucaju
Vi ćete
Pod a
Pojačati glasno tv
Pod be
Brižno zalijevati cvijeće
I pod točkom razno
Nehotice premlatiti ženu, djecu, kanarinca i sve što je imalo majku!

Krađa nije krađa ako vas ne uhvate – tako zbore naši stari, naši šank mudraci svakodnevice. Ovih dana naslušao sam se pohvala na račun fotografija i skoro ni jednu riječ razumijevanja za ono što pišem. A znam da među posjetiteljima bloga ima i onih kojima se sviđa napisano jer kako drugačije objasniti to što svako malo netko snimi cijeli blog. Znam to po zabilježenom nenormalno velikom broju posjeta u čudnom vremenu između ponoći i jutra jer se svako snimanje zabilježi kao posjet. E, sad, nemam ništa protiv da ljudi snimaju ako im se sviđa ali mi je mrzak način na koji to rade. Bilo bi lijepo da ostavite neki komentar, trag da ste bili i snimili, ionako je sve to anonimno ali... Ako se ušuljate i snimite to bez svog anonimnog i kurtoaznog traga ostaje mi čudan dojam da sam pokraden ili da me vole posjećivati nekulturni ljudi. Sjećam se jednog događaja kad je jedan čovjek iznio hrpu jabuka na ulicu uz natpis da su besplatne. Ljudi su dolazili s vrećama i teglili, ja sam prolazio i vidio ono što je ostalo od probiranja, uzeo jednu jabuku (mada imam pet voćki jabuka) i napisao na papirić – Hvala. Vjerojatno sam bio jedini koji je osjetio potrebu zahvaliti, najviše zbog onih koji to nisu učinili. Eto, ako pojedine od vas posjetitelja nije sramota snimati i ne zahvaliti onda ja nemam što više reći. Ionako je to u osnovi stvar kulture, moja i vaša slika, svaka odvojeno, mada – bilo bi lijepo da smo skupa. Ovako, teško.

Ako mjesec ožujak najavljuje proljeće onda je travanj puna potvrda snage života. Zdravlja nikad dovoljno – a u Vinkovcima se u travnju održava i Sajam zdravlja, odlična ideja koja bi po važnosti za budućnost ovog kraja trebala imati jaču realizaciju. Trenutno imam dojam da se Sajam presporo razvija. Što nije razlog da se ne prošetamo, informiramo i poslužimo ponuđenim. A ima tu svega i svačega...   Pitanje: Tko to animira i afirmira snaše – eh, te snaše - naše!

Ne znam puno o organizaciji ali imam neka znanja i iskustva u grafičkom dizajnu, dovoljno da zaključim kako se sajam vizualno reklamira potpuno zbrkano, nedefinirano i neukusno. O struci (reklamnoj) u ovom slučaju ne vrijedi trošiti riječi a niti kuna. Ipak, trošilo se.

I ja sam, nehotice, sudjelovao u dijelu Sajma. Udruga dijabetičara trebala je posjetnice ali su imali i mali problem – nedostatak logotipa, nekog grba, prepoznatljivog znaka... U stisci s vremenom, na brzinu sam pokupio neke podatke o dijabetičarima s interneta i složio grb-logo koji bi bio prepoznatljivo vinkovački i dijabetičarski. Zadovoljni oni, a i ja sam učinio dobro djelo – njih barem nikad dosta. Mada, ovaj grb je tek idejno rješenje i na njemu treba još poraditi, prebaciti ga u vektore, povećati tekst... poslije, poslije...

U program Sajma uključile su se najviše stručne i državne institucije poput Hrvatske gospodarske komore  koja je organizirala akciju 'Drvo je prvo'. Dijeljene su sadnice na kojima nije bilo ni deklaracije o vrsti drveta ili porijeklu, ali su sadnice upakirane u plastične (a ne drvene) kaliće i umotane u PVC foliju koja je među najvećim neprijateljima ekološki osviještenih ljudi. Na kraju je sve to, skupa s reklamnim materijalom, ostavljeno razbacano u centru grada da čeka komunalne radnike. Reklamni auto u pozadini još uvijek se kočoperi posred pješačke zone, ispred gimnazije, kao da poručuje – ako budete odlikaši... i vi ćete moći parkirati posred pješačke zone.

U vinkovačkoj galeriji izložba Silve Radić, makarske umjetnice koju ćemo zapamtiti po mnogo čemu, originalnim slikama, zanimljivom konceptu i super naslovima slika. Neke od njih možete pokušati pročitati ispod, a ja izdvajam svog favorita, naslov:
NA CESTI PRODAJE AUSPUHA KRAJ MIRNOG DOCA
BLIZU ZMAJEVACA: KARIRANO SE NOSI U SRCU I U GAJBI.

Pukanić je bio moj idol (jer je razotkrio mit o nadnaravnoj inteligenciji Hrvata prodavajući im najgore tiskano smeće) a sada su ga razotkrili. Gledajući ga, pomislio bih da se radi o kulturnom, uglađenom europejcu koji, u tradiciji europskih dvorskih velikaša, šmrče najfiniji kokain koji se radi u najeminentnijim stručnim laboratorijima. Međutim!!! Na njegovu mjestu, ja bih sucu rekao da je roba podmetnuta. Oprostite, časni i jeftini suče, ali ja kad šmrčem, šmrčem milijunski!

Volim dobre završetke, poput Mr.Chance koji hoda po vodi, ali ja nisam blaženi idiot kojem se čuda samo događaju, ja sam prokleti idiot koji se za svako malo čudo mora krvavo izboriti. Kao i većina nas koji živimo unatoč i uprkos. Stoga, unatoč i uprkos, dame i gospodo, na kraju samo moj lagani klimoglav.
 Klim, klim, klim... veleBeatski!

isprepadani @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008
(neka životna pravila, nap.a.)
Žgadiju treba umiriti blagošću, ljudskošću, zagrljajem, toplim riječima... A onda krenuti ognjem, mačem i sifilisom! Nek živi vječni osjećaj prešutnog neslaganja!

Osoba na slici u proteklih je šest mjeseci naglavačke preokrenula svoj život i odradila puno nevjerojatno dobrih, hrabrih i napornih obveza. Da je naša vlast bila poput nje svi bi mi danas živjeli barem dva puta bolje i ne bi nam trebao NATO, EU i stručna pomoć Jandrokovića. Na ovaj blog dolaze i ljudi koji bi glumili bitange, ne razmišljaju koga i koliko povrjeđuju već samo žele ostaviti dojam. Moj dojam je da glumci nemaju šanse – ipak je to Č'para! A ovo je samo njen trenutak opuštanja uz jedinstveni Bosut.


U armirano-alkoholičarskoj opravi za nevine, teškim korakom ispod neonskog sunca, svojoj sudbini, skupu brbljavaca koji fulaju riječi, išla sam k odricanju, samozatajenju, u ime nerješivih boljih dana koji traže svoje mjesto, u kapljici za već opijene svjedoke konačnog poraza.
Ne mogu smisliti ovaj grad.
Lažem.
Ne volim ove ljude.
Što sam im učinila?
Ništa.
Što su mi učinili?
Ništa.
Baš zato.
Rodit ću im dijete tako pametno da će s njima ostariti preko noći.
Pa, nek pjevaju pradavne pjesme i dopunjavaju simbolična poznanstva u boce.
Bio je velik i proziran k'o more, knjiga kojoj ne želiš vidjeti ni sredinu a kamoli kraj, moja pobjeda poraza, ko zna koji idealni opaki gad, za oko i naoko lijep i nikada moj. Ali znao je zadati bol. Bila sam mu žena, radnik, majka, vidarica, ljubavnica, otirač, a on me samo htio poništiti, resetirati vrijeme, prizvati prvo oduševljenje i kretensku opijenost nezasluženim uspjehom.
Ja sam ono što jesam.
Shvaćanje mene nije nužno ali prihvaćanje je odraz opće inteligencije.
Ja sam MUDROST i neću ometati zdrav metabolizam vaše uredne indolencije.
Sad pogasite svjetla, okupite djecu, upalite TV... Brrr.

A prije nego što nastavim biti gadnim veleBeatom evo jedne fotografije kuće koju me Č'para natjerala snimiti. Možda se ona osjeća ovako (ili želi biti) ili prepoznaje nešto njoj važno u slici, mir i zelenilo koje okružuje kuću, starinske vrijednosti koje kuća predstavlja, sigurnost koju daje mala uzvisina... Ah, ti pankeri, šta im se sve mota po glavi?

Riječ-dvije o novom Arsenovom prilogu za muzej ponestalih velikana. Zove se Rebus – valjda zato što na albumu ništa nije rebus. Oni koji znaju Arsena znaju i što je htio reći, njegov značaj je u načinu na koji to govori i ljepoti stiha kojim nas istovremeno navodi na smiješak i tugu, napada nas i brani, malo odbaci a potom nas potpuno obuzme... Načitao sam se ovih dana glupih usporedbi Arsena, čak i s Johnnyem Cashom, ali meni je Arsen unikat, odavno nemjerljiv i neusporediv – vani to bolje znaju. Ocjene nemam jer mi je bezobrazno ocjenjivati Arsena, ali pročitajte tekst pjesme 'Posljednja želja' s albuma, onako usput i tekst 'Svi će biti poznati' iz predstave Arsen Cabaret... Neće vas boljet glava, Arsen je ipak prirodni domaći eko brend!

Fotografije koje slijede teško su vidljive smrtničkim okom pa smo to programerski riješili na slijedeći način.
UPUTA ZA UVEĆANJE
Neregistrirani korisnik s bradom, brkovima, bludnom mačkom, xboxom i talentom za uveseljavanje okoline kojeg ćemo za ovu prigodu zvati 'Pajo'  treba sjesti za računalo, licem okrenut prema monitoru, desnom nogom tapkati u ritmu lambade, lijevi dlan položiti na mudro čelo, kažiprstom desne ruke otipkati kraticu, prvo slovo k, pa r, itd... slijedi malo teži niz radnji kad istovremeno palcem držite Ctrl i nevidljivi F16, podražujete G točku oko grlića Ribara i ukucavate jednostavni niz kombinacija: dva put kratko psovka odoka, po kletva između, pet zdravomarija i obvezna Druže Tito mi ti se kunemo pjevana u visokoj terci i s obveznim prisjećanjem na neka bolja vremena u nekoj boljoj zemlji. Ukoliko se slika svejedno sporo uvećava pustite suzu da klizne iz oka i recite koju lijepu riječ koja otvara sva vrata. Ukoliko ni to ne pomogne kliknite na sliku i odaberite 'save image as' te je potom gledajte u bilo kojem pregledniku. E, moj poštovani neregistrirani...











Mudro sereš, moćni veleBeate!
S poštovanjem, nabijem vas dvonožno, s trostrukim premetom naprijed, polunazadno i s dočekom na stanici, ispraćaj dragog i milog je ...
isprepadani @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
Otkupljujem prava na uvrede.
Prednost imaju one neopravdane.
Šifra: manite me se.

Tko kaže da tradicija izumire?! Ja se, evo, osjećam tako domaće svaki put kad netko s privjeskom među nogama sebi da za pravo staviti mene i sebe u istu rečenicu. Aludirajući pritom na najinfantilnije moguće verzije svoje mašte.
Za primitivizam nisam kvalificirana. I nekako se baš nikako ne uklapam u taj folklor.
Za uroke ne odgovaram, ali svejedno – šteta što im nije pala daska dok su kao mali učili pišati stojećki.
Ma ok, svi mi ponekad malo seremo, ali neki očito prebacuju normu. Bit će da je to razlog što sebe nazivaju Normalnima. I nema tu cjenkanja! Za sitnu ću im lovu dati i Potvrdu. A mene  „Nenormalnu“, molim da se samo malkoc klonu.

Jer ako još dosada nisu shvatili: idealna ljubav za žabu je – žabac! I nijedan drugi skakavac tu neće naći mjesto. Imaju oni svoju baru pa nek se ostave ove žabe.
Nije ona element okupatorima njihovih misli – šniclama i hrenovkama.
Ostarila je razmišljajući o takvim tipovima i… Više joj se ne da. Vrijeme je da ju izostave.
Č'para, pere naživo! S pravom - namrtvo!!


isprepadani @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 13, 2008
Kupite nova obećanja, konzumirajte moja sranja, samnom do vrha – sami dolje.
- Evo, vidi! Žena je bila prvi programer. P-r-v-ii!! – radosno ciči Recenzija, inače smisao života mog nedjeljnog prijatelja, i već nakon par sekundi tobože brižno pita: - Pa, kako ti je sad u vezi?
- Trpim, guram, podnosim se, kao Austrija pod okupacijom Njemačke... – sipam ja stereotipe.
- Ajd, ne seri, promijenio si se! Nabolje. – slavodobitno ona zaključuje da je ženski rod (nakon prvog programiranja) ostvario još jednu povijesnu pobjedu – promijenio narav i strukturu veleBeata.
-  Kako to misliš? Jesam li prije bio zlikovac, kreten, zlostavljač, manijak...?
-  Ne!
-  Ružan, glup, pijanac, sebičnjak...?
-  Ma, ne...
-  Pa, kako onda... – vrtim glavom već zabrinut zbog svojih misterioznih promjena.
-  Pa, onako...
Znam. Sjetio sam se. – ustanem od stola – To je čudo! Ja mogu ustati.  – klimavo zakoračim - Ja mogu hodati! Ljudi, ja mogu hodati! – i othodam od stola ljudi koji misle da se ljudi mogu promijeniti, ravno kući, Č'pari kojoj sam dobar baš takav kakvog me upoznala.
Istina je da puno žena ima prilično glup stav da je važno naći svog idealnog muškarca iz snova kojeg će one potom preoblikovati u nešto funkcionalno i njihovoj logici prihvatljivo.
- Ti ćeš sjediti ovdje kraj knjiga na polici, nemoj se naslanjati jer ćeš srušiti tabletić, ako budeš išao na WC kreći se ovuda, evo, nacrtala sam ti stopala... -  govori ona elementu kojem je jutros sakrila konjak uz obećanje da će se poslije, kad gosti odu, moći napiti k'o stoka.
A taj element nekad je bio razlogom silne dreke u obitelji.
- Muški je... Muški! Muški! – i svi su si čestitali kao da je prvorođeni već izabran za predsjednika države.  Žensko? Pih. To se rađa u prolazu, to može svatko.. Ali muško?
- Eeee, to samo ja mogu, od prve... – nazdravlja otac.
I dok žensko dijete čeka mukotrpni put i obrazovanje ne bi li jednog dana postalo uzornom ženom tipa Vlatke Pokos, muško dijete se u startu smatra gotovim proizvodom i nasljednikom Ivice Kirina, Rojsa, Jandrokovića... Tj, svih onih koji lupaju gluposti a da pritom nikom nije čudno što čegrtaljka radi na funkciji gdje svi očekuju neku pametnu riječ. Pa, muško je, lijepo je, stasito, ... – sliježu odgovorni ramenima – A, i gdje sad da nađemo pametnog? Što bi pametan radio u ovoj državi?...
Patrijarhat ili matrijarhat – pitanje je glupo. Svaka podjela na grupe samo isključuje pametnog pojedinca koji je osnovna mjerna jedinica. Koliko imamo pametnih jedinki toliko smo uspješni kao društvo. Je li vas sada strah? Osjećate nelagodu? Neizvjesnost? Nema veze, stisnite se u stadu janjaca i čekajte Busha, EU, NATO ili bilo kojeg čobana koji će vas uzeti pod svoje.  To je lakše nego izgraditi društvo pravih vrijednosti: poštenja, rada, znanja, tolerancije...
Pa da skratim – ljudi se formiraju dok su djeca, ljudi su proizvod obitelji, škole i društvenog utjecaja. Č'paru (svoju sreću) ne želim mijenjati, mogu joj samo biti podrška i pomoći u tome da ostvari svoje ciljeve – što, uostalom, i ona čini za mene. Mene je beskrajno zadužila već i time što je u moru muških prepoznala muškarca – mene. Mogla je i ona k'o druge – naći nekog Kirina, Koradu, Kutlu... i biti žensko. Samo – ona je žena. A ja volim žene. Pa, evo i dokaza. Pajo voli moje fotografije pejzaža a vjerujem i da će mu se svidjeti kako fotoaparatom vidim – žene. I, Pajo, ne pokušavaj klikom na sliku uvećati žene, prekrasne su baš ovako male – stanu u srce i novčanik svakog pravog muškarca.

I, nek mi sad netko objasni zašto mene žene vole mrziti. Možda zato što ne pravim misterij od njih, što ih photoshopom ne pretvaram u artikle s naslovnica, što ih tretiram isto kao muškarce... Nema veze, mene ljubi majka priroda – uvijek mi podari neki novi prizor za ovjekovječit, za sve nas kojima Vinkovaca nikad dosta.

Do nekog drugog posta, okinem vas – vaš veleBeat.
isprepadani @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2008
Č'parini križarski pohodi doktorima

-       Doktorice, boli me kičma
-       Gdje vas boli?
-       Pa kod kuće. I na ulici. I na poslu, Ma svugdje!
-       Ne to! Mislim, na kojem dijelu tijela vas boli.
-       Ah to! Kičma? U leđima.
-       Evo vam uputnica za rengen i ortopeda.
-       Sve sam to prošla prošle godine!
-       I?
-       I ništa mi nije. Dajte vi meni uputnicu za nešto drugo.
-       Za što?
-       Pa ne znam… ORL, CTG, EEG, MR, KGB… Bilo šta. Samo dajte!
-       Na to vam se čeka 3 – 6 mjeseci!
-       A možete li vi napisati da je hitno?
-       A zašto?
-       Pravo da vam kažem – HITNO mi je! Imam čudnu naviku da svake godine početkom proljeća obilazim razne specijalističke ordinacije.
 -       Bože, pa jel` vi nemate vezu u bolnici?!?
Baš! Svatko normalan tko uredno plaća zdravstveno osiguranje, danas ima vezu, samo se ja pravim grbava. Ali, da ne bude zabune, to mi je od kičme.
Sjetim se ja nekog. Taj netko nazove ženu, žena susjedu, susjeda neurologa, neurolog fizijatra, fizijatar radiologa, radiolog ginekologa, ginekolog čistačicu i dok kažeš esker, eto meni veza!
Prvo su mi izboli guzicu. Što mi je pomoglo da poslušam savjet doktorice opće prakse – da ne sjedim puno.
 Onda me je neurolog izudarao po koljenima i rekao da sam premršava. Otšepala sam nekako (sad više zbog koljena nego kičme) do fizijatra koji me brižno upitao da li ja baš volim kad me bodu? Bilo mi nešto došlo da mu kažem, al` sam onda shvatila da on misli na injekcije.
-       Onda ću ja vama prepisati isto to, samo u tabletama.
-       Je li učinak isti?
-       Naravno.
-       Odlično! Već sam se nekako… Kako da vam kažem… Navukla na Normabel, Dexametason i Voltaren.
3u1! Praktično. Zaključivši nalaz, fizijatar mi veli da sam prestara i da me zato boli kičma pa da mi malo olakša tegobe, istrlja mi leđa ledom i onda još pusti malo struje. Naruči me na kontrolu kroz tjedan dana i uputi radiologu. Naelektrizirane kose, utrnutih leđa, s osmjehom na licu (od sedativa) šepajući stignem ja tako i do radiologa.
-       Skinite se do pojasa… Lezite… Nemojte disati… Dišite… Nemojte disati… Dišite… Okrenite se na bok… Nemojte disati…  
Tu sam malo poplavila. Od nedostatka kisika i hladnoće jer sam bila skinuta do pojasa. A i kičma me boli. Radiolog je zaključio da ne može ništa zaključiti dok ne očita snimke pa me uputio ginekologu. Tu se ne mogu baš puno požaliti. Jedini je u nalazu naveo da sam zamalo zdrava, al` za svaki slučaj, neka ja odem još u Osijek na pretrage.
Već sam pomišljala na Ayurvedu kad sam načula legendu o Iliji Kičmolomcu. Taj me izlomio, izudarao, naredio da radim neke čudne vježbe, pokupio lovu i – vjerovali ili ne, ja sam ozdravila! Bez veze nije bezveze kad imate profesionalca, platite i – normalno hodate. Otada vjerujem u čuda jer… Čudo je, naime i da veleBeat nije ispizdio profesionalca Iliju koji me  drpao po leđima i onog što mi je na rendgenu vidio sise. Ali… Šalu na stranu, ionako nitko nije savršen - veleBeat je samo ogledni primjerak. On je moj Ustav. Bez njega ne bih svu ovu torturu „liječenja“ tako stoički podnosila. Bez njega ne bih ozdravila. Nekad je najbolji lijek samo imati nekog svog veleBeata.
Moram se zahvaliti Paji na divnom komplimentu koji me odmah `natjerao` da crtam, crtam i crtam. VeleBeat je za vrijeme mog bolovanja napravio fantastične fotke. Da me ima čime iznenaditi kad ozdravim. Nisam se mogla odlučiti samo za jednu pa sam ga zamolila da ih posloži više. Evo rezultata.



isprepadani @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008
Već i ptice u kavezima pjevaju da Vinkovci imaju odlične fotografe. Tim je čudnije da mene Karambol traži preporuku za nekog fotografa koji je dobar a ne bi im naplatio više od milijun eura i još tražio da se odreknu ZERP-a. Upoznao sam ih s Petrom Klašnjom koji je tražio samo dva milijuna eura i to u kunama ali je inzistirao da se odreknu ZERP-a. Kad su vidjeli s kim imaju posla neki članovi benda odrekli su se i ljubavnica, dionica, majčinih zagrljaja, ljetovanja na Otočkim virovima... Ja sam se bacio na špijunažu te sam pratio izvršavanje ovog zahtjevnog posla. Računao sam da ću ponešto i naučiti o fotografiji ako gledam u fotografa dok radi a naučio sam da mi je pametnije gledati gdje stajem. Nevjerojatno gdje sve ljudi ostave rupe.  Uglavnom, evo mojih snimaka fotografa na djelu...

Znam da članovi benda željno iščekuju Klašnjine fotografije ali poznavajući njegovu temeljitost u izbiranju i obradi fotografija mislim da će se načekati još par dana. Do tada, evo mojih snimaka koji će bar donekle dočarati ono što mogu očekivati od Klašnje. Naravno, puno bolje.
Za sve koje to zanima, Č'para je na dobrom putu ozdravljenja i nadam se da će slijedeći post biti njen.
Vama koji dolazite na ovaj blog u potrazi za vijestima i slikama iz Vinkovaca mogu tek reći da ćemo kao i do sada jednom mjesečno nastojati ubaciti pregled onog što se nama činilo zanimljivim. U međuvremenu ćemo se liječiti stavljajući što god nam padne na pamet. A to nekad zna biti zbilja čudno. Šta ćete, takvi smo mi – ljudi.
isprepadani @ 01:20 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Kad hoću vidjeti ne gledam očima. Očima žmirim.
Lomim se između pisanja i privatnog salona fotografije; pisati volim al' ljudi slabo čitaju (uglavnom pročitaju nešto što ni ne znam da sam napisao), fotografiju volim ali zbog nje se ne bih mučio s blogom. Što je najgore od najboljeg, nađe se među tim fotkama i mučnih i lijepih scena, da se složiti pravi dnevnik, pa evo jedan fotopisni presjek, pogled na najljepši mjeseca na cijelom svijetu – ooooooožujskog!
Svake godine puhnu malo jači vjetrići na koje smo se kao vinkovčani navikli, ali teško ćemo se navići na to da u zadnje vrijeme svako malo odleti neki novopostavljeni krov. Prošle godine letjela je ogromna hrpa lima kraj bolnice, ove godine bilo ga je posvuda a ja sam uslikao ovu gromadu kraj nebodera za koju znam da je samo slučajem mimoišla moju omiljenu konobaricu, majku dvoje djece koja se spremala istrčati iz Konzuma. Još nisam čuo niti pročitao da je za taj, po život opasan, građanski fušeraj netko krivično odgovarao. A netko će kad tad stradati, svi to znamo, ali naivno vjerujemo da netko brine o tome i da se to neće opet dogoditi. Pušači! Dimi nam se iz guzica...

Nekad omiljeno okupljalište ljubitelja bar dva promila „Barica“  pretvara se u nešto novo što me i ne zanima previše. Nisam protivnik novih zgrada ali dizalica ispred i dizalica s druge strane ceste govori da se grad brže mijenja nego što moje navike nestaju. Ako ovako nastavi uskoro ću se morati odviknuti i od navike da skoro sa svakog mjesta u gradu vidim sat na crkvi. U povijesti je crkveni toranj bio najviše mjesto u gradu, danas – kad nekim čudom ugledam toranj između zgrada, nekako mi ga dođe žao.

Ova Radauševa 'Majka' nekad je krasila prostor ispred hotela kojem je trebalo parkiralište pa su gradski oci odlučili 'Majku' preseliti na Kolodvor. Lijepo od njih, ne vjerujem da bi svoje majke smjestili tamo, ali sada je ovo djelo, rad jednog od najvećih hrvatskih umjetnika – vinkovčanina, izloženo iživljavanju kojekakvih maloumnika. Simpatizer sam Ultrasa ali ovo šaranje nekog bolesnika koji to tobože radi u ime navijačke grupe nikako ne služi na čast Ultrasima. Bilo bi dobro da Ultrasi poduzmu neke korake i u suradnji s nadležnim institucijama očiste sami ovaj spomenik. Time bi pokazali sugrađanima da znaju čuvati vrijednosti svog grada a tako bi i autor ovih natpisa shvatio kako neke stvari pravi navijači ne odobravaju.

Na sebi imam dva bedža, Septice i jedan s Bobom Rockom koji govori: Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi. Ali, takav je mjesec ožujak, proljetne erekcije čine da nam se bude ambicije.

Stvarnost je drukčija, moramo se kretati u okviru mogućnosti – dakle Fićo, i živjeti u kući koju financijski možemo krpati, pardon – održavati. Promotrite li pažljivo, Fićo barem odgovara dimenzijama naših skupih parkirališa, jedini nije ni djelićem ostao na cesti ili prešao na pješačku stazu. A kućica? Ah, tko od nas nije kao dijete maštao o 'baš' ovakovoj?

Za kraj, za one koji samo mislima žive ovdje, evo nekoliko ljepših fotografija Vinkovaca. Proljeće je stiglo kao i inače, pokazujući svu snagu prirode – olujne, ali i nježne, majčinske, neuništive... Pokušah, jadan, uhvatiti bar djelić te životne sile. Osjećaj je isti kao i kad pokušavate stići na kraj duge. Samo što više nisam dječak, duga nije misterij, a blago... Moje blago luta po bolnici pokušavajući se riješiti bolova u kičmi. Znanost je na mukama, medicina u dugovima, bolnice su labirinti uma... Al' Č'para je to, izvući će se, a onda... već smo rezervirali karte, 13.lipnja uzdišemo na Dylana.


naprstak sunca, šaka uzaludnosti... veleBeat
isprepadani @ 23:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.