NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » ožu 2010
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - ožujak 2010
subota, ožujak 27, 2010
Ovako je bilo u Vinkovcima i okolici u mjesecu travnju prije dvije godine. 
Fuj, ne ponovilo se.
Ako vas vjetrovi donesu da znate što bi mogli zateći: pustoš, zlo i nesreća, uroci iz fildžana, uljuđenost, djeca na ulici, kalvarija, žene na ulici, kaos, svi na ulici...


isprepadani @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 23, 2010
Moj prijatelj Petar ugazio je skoro pedeset i stalno je u depri, tj u minusu na računu, krediti, posao klimav...
-    Ti se moraš oženiti. Nekom koja će ti organizirati život, pokrpati minuse, vratiti samopouzdanje...
-    Ma, tko će mene ovakva?
I, pitanje mu je na mjestu. Ne zbog moguće ženidbe već zbog našeg tradicionalnog odnosa prema samcima. Dugi niz godina kao samac prolazio sam uvredljive obrede odbijanja u svojim nastojanjima da se uklopim u društvenu zajednicu; bilo kod traženja posla, upoznavanja poslovnih partnera, obiteljskih svečanosti...
Kod nas je poslovno na većoj cijeni Don Corleone, ipak je mafija poznata po obiteljskim vrijednostima, kod nas i po jednoj reklami kojom se također promoviraju pravi društveni uzori, tj mafijaši. Samac u reklami? Ma, dajte! Kao da on nešto kupuje?
Mislite da samca netko želi zaposliti? Samca koji u svakom trenutku može dati otkaz i otići jer mu za život ne treba puno, jer nema uteg obiteljskih obveza oko vrata...
Kao samac doživio sam da u gostima gledam jedan sredovječni par kako maltetira 9-godišnju curicu domaćina, bacali su je iz krila u krilo, štipali posvuda, lice, guza... Dijete je bilo izbezumljeno, kada je napokon pobjeglo od gnjaveža došla je do mene, brzo smo se zaigrali u zafrkanciji i mojim pokušajima da joj pokažem kako najlakše nacrtati stablo te je malecka u jednom trenutku sjela na moju nogu. Uslijedio je šok i vriska, domaćica je brzo potjerala dijete u sobu a otac joj je čak uspješno uz psovku odvalio i jednu usputnu po glavi.
Svima njima iz očiju sam čitao samo jedno.
-    Pervertitu! Vi, samci...
Prošao sam bez prijave i tužbe. Dobri ljudi.


Stigma samotnjaštva nekad je bila na višoj cijeni, u tu pustolovinu upuštali su se mnogi sveci, pa čak i Ivan Krstitelj, Tesla je bio samac... Da ne nabrajam jer, ipak su svim tim ljudima pripisivali i osobine čudaka zbog koji su u društvu tretirani kao i cirkuske nakaze.
- Večeras, na prijemu kod g-đe Westling posebno iznenađenje večeri – Teslaaa! Nećemo vam odmah otkriti ali prije zakuske upaliti će žarulju! Možda dvije!?
Michelangelo je bio samac. Danas bi mnogi stavili ruku u vatru da je bio nesretan za života i da je inspiraciju nalazio u beskrajnim dokonim druženjima.
-    Znaš, Miki, nemoš nacrtat Gospodina kako pravi Adama od blata... – govori pijani Giorgio, znan i kao Đuka Kinez iz Oblogušca.  – On mora prstom ovako, a Adam, pljunuti ja kad napnem mišiće...
-    Joj, Đuka, bol'ćeme glava dva dana od ove rakje, kad ću ja to sve stići?
-    E, tu te čekam, imam ja jednog dobrog majstora iz Bosne, jeftin a niš' ne jede...
 Ne želim vam otkriti povijesne činjenice o tome kako je Dostojevski u zanimljivim društvenim zabavama i intelektualnim razgovorima odlučio da babu ne ubije na kraju već na početku Zločina i Kazne. Šapnut ću vam tek da Kazne nije ni trebalo biti.
Kafka? Pa, on je pisao ode o društvenim vrijednostima.
Dok smo se još upoznavali Č'para me zaskočila pitanjem kako je to biti sam, lako ili teško?
Isto kao i u zajednici, odgovorio sam, ima dobrih i loših stvari, trudiš se iskoristiti što više dobrih i eliminirati što više loših. Nikad nisam osjetio usamljenost jer sam imao dane ispunjene raznim kreativnim aktivnostima, čitanjem, pisanjem, zidanjem... Izbjegavao sam površna druženja jer su me užasavali stari vicevi, dogodovštine s posla, obiteljske svađe, otrcane fraze... Radije bih nekoliko puta odgledao neki Pasolinijev film i onda sam sebi komentirao sadržaj. Jesam li zbog toga bio nesretan?
Toliko da su mnogi ljudi bili uvjereni da nisam čist jer u svojoj samačkoj šetnji mrmljam i smijem se sam sebi. Mrmljati i smijati se normalno je samo u društvu. Biti sretan samac – nije normalno u društvu.


Čovjekova sklonost što većem igranju u kolu, tj kolektivnom i po pravilima igre, ogleda se i u masovnom bježanju sa sela u grad gdje se lako nađe fizička egzistencija i izgubi identitet. Što više to bolje – osim ako ne očekujete da vas netko primjeti. Ali, ono, baš Vas! Jer vi niste Vi, s malo mozganja postavljat će te pitanja kao Woody Allen u 'Mravima' ili će te kao Lucky Luke odjahati s pjesmom 'Usamljen kauboj sam ja, imam samo Rolex čvrku i apartman na Krku...'.
Ili ste kao Clint Eastwood, dođete i pobijete, odjašete... tamo gdje su vrijednosti jednoznačne i zajamčene - u samoću.
Nedavno sam čitao članke o japanskim vojnicima iz II. Svjetskog rata koje su pronalazili po otocima i svi su čudili kako je tamo neki tolike godine uspio preživjeti na pustom otoku. A, ja se mislim kako bi pravo čudo i vijest bilo da 50 godina preživi u gradu.
Htjedoh reći – ne podcjenjujte samoću i usamljenost, ona je mnoge ljude inspirirala da naprave životna djela. Čovjek je samosvjesna jedinka i ne vjerujem da postoji inteligentan stvor koji ne poznaje taj plemeniti, taj rasno čistokrvni osjećaj samoće. Nekog plaši, nekog motivira, nekog oslobađa od stega...
A nesretni ljudi, apatični, mrzovoljni... Oni su iz drugih filmova o kojima nekom drugom zgodom.
I, da završim, više nisam samac. To poglavlje sam zatvorio, ne žalim ali još uvijek stječem neke nove društvene navike. Nije lako, ali ako je mogao Tarzan mogu i ja.
Važno je imati razloge i biti načisto s njima.
I, kao kralj, pozdraviti se s vjernim majmunima u glavi.
veleBeat
nabijem sve koji misle isto, prate psa i modu i piju flaširanu vodu

Genijalni ruski matematičar-čudak odbio primiti nagradu od milijun dolara

I nešto stvarno potpuno drukčije za kraj, Captain Beefheart - pustinjak , glazbenik i slikar čije su glazbene inovacije pokrali mnogi 'velikani' poput Talking Headsa, Blondie... Zanimljivo, nikog nije tužio. Čudni su ti samotnjaci.

isprepadani @ 00:08 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 16, 2010
U slobodno vrijeme, kojeg poštene žene imaju napretek, Č'para izuzetno uspješno krpa kućni budžet crtanjem portreta.
Rupe u budžetu nisu velike pa ostane nešto i za rastrošarenje.
Č'para je isprva živjela u uvjerenju da kao mlada umjetnica mora crtati ono što joj padne na pamet i što se sviđa kritičarima.
Srećom, tu se umiješala moja pohlepa i objasnila joj prednosti crtanja portreta po narudžbi, te da se vrijednost umjetnosti izražava u potražnji i brojkom opterećenom sa što više nula.
Po običaju, nakon uvrtanja ruke i ženskog histeriziranja, prihvatila je moje argumente pa sada uživa u svom ćošku za zgrtanje nov..., pardon, umjetničko izražavanje.
Ponekad se malo više zainteresira za neki portret, poput crteža curice - male divljakuše s morem u kosi, za koji se u startu oduševila pa sam pretpostavio da će ga zbrzati.
S druge strane, crtež dječaka joj je u startu bio odbojan jer joj se nije sviđao frajerski stav, i naravno da se oko njega više trudila pa je u nekim detaljima ispao i bolji od curice.
Naravno, ona to neće priznati. Curica joj je i dalje pojam. Možda stoga jer bi i sama htjela biti divlja curica.
Iskreno, briga me. Važno da joj ide - u svakom pogledu.
I ja sam u mladosti radio skoro identične portrete po narudžbi i znam koliko sam brzo odustao jer, jednostavno je psihički iscrpljujuće, monotono i naporno raditi samo portrete.
Sad ju gledam i divim se ženskoj upornosti. Odavno me prešišala u količini, sada me oduševljava i napretkom u tehnici. Jednostavno me zanima koliko još može izdržati i koliko može napredovati.
Ženska upornost je nevjerojatna i čini mi se da je vrijeme da se prestanem porediti.
A, ima valjda i nekih poslova po kući za muškarca.
Iskočit će, kad tad, neki osigurač!

veleBeat
žaruljaš i iluzionist, maniri na kile – sitno rezano il' mljeveno - samo nek je jestivo

P.S. - ovaj e-mail je stigao jutros, 17.03.2010.
Vec je stiglo!!! Ivana, uopce ne mogu opisati koliko su portreti lijepi (ne sto su moja djeca ;)), koliko si to dobro napravila, odusevljena sam.... Kolegice su mi odmah rekle kako bi i svoju djecu voljele imati na taj nacin ovjekovjecenu... Ivana, jako mi je drago da sam ti se obratila.... 
pozdrav,  Vedrana
isprepadani @ 19:10 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 14, 2010
Prije par godina Ch'para i ja odlučili smo pokrenuti blog. Mladi, ludi i podatni olako smo tomu pristupili, nismo čak ni ime tom 'djetetu' znali dati. Nekako, u isto vrijeme, uživali smo na jednoj stranici gdje smo listali stare, izgubljene fotografije zaboravljenih ljudi. S lakoćom smo 'upadali' u izmišljene 'životne' priče, pozivali se na povijesne činjenice, kostime iz 60-tih, brkove Franje-Josipa...
Neki od tih likova s nacionaliziranih, prekupljenih, srušenih... tavana izgledali su nam prilično isprepadani odgovornošću da u tom trenutku bljeska footoaparata moraju ostaviti trag svog postojanja, možda u najsvečanijem trenu, ili najvažnijem, službenom... Mi smo, pak, bili isprepadani činjenicom da su svi ti ljudi većinom zagubljeni u vremenu i zaboravljeni od mogućih potomaka. Tko ili što može jamčiti nama koji sada obaramo rekorde svojih mogućnosti da ćemo budućim generacijama značiti bar toliko da sačuvaju naše slike?
Nisu oni uludo bili isprepadani, niti smo mi baš toliko smioni koliko šćućureni ispod ogromnih zlogukih naslova koji slave zločine u našem najbližem susjedstvu, koji nam približavaju potrese iz dalekog Čilea ili Haitija, uvjeravaju u moći farmacije koja zarađuje na umjetno stvorenoj bolesti i vladama koje rade pod utjecajem raznih korporacija, koji nam čovjeka bez ičega predstavljaju kao proračunatog ubojicu uzornog primjerka novih naraštaja hrvatske inteligencije.
Uglavnom, ustanovili smo da je pojam 'isprepadani'  neiskorišten na blogeru, registrirali se, i...
Isprepadani nisu rođeni tada - samo su se registrirali!

Vidim da se javnost isprepadala oko ubojstva jedne djevojke.
Kako i ne bi - TO SE MOŽE DOGODITI SVAKOM OD NAS!
Pošto me sudac nije uvjerio da je u DOBROM UVJERENJU donio sramotno nisku kaznu  (iako znamo da su mnogi mafijaški likvidatori, ubojice i ratni zločinci dobili puno nižu) odlučio sam u interesu opće dobrobiti staviti općoj dobrobiti svoje procjene slučaja i sumnjivih pojedinosti, onako kako ih ja na osnovu svog iskustva i znanja vidim.
Dakle, žrtva. Mlada, prezgodna, puna sebe, kćerka uspješnih odvjetnika koja se proslavila humanitarnim radom, skromnošću, samozatajnošću, kavicama s prijateljicama i poziranjem za ženske revije. Kao prava kći pravih roditelja odlučila je ići uhodanim obiteljsko-misionarskim biznisom odvjetničke prakse, samo zbog neiskustva poslužila je kao teklić kod dogovora sa odbjeglim švercerom oružja, dijamanata, Minas kave i Levisica.
Dečko žrtve. E, on je već sumnjiv ?!, frizura tzv JNA gušterska odaje čvrstog momka koji bi život dao za pravdu (i to ne onu moskovsku) i koji bi u bunar skočio (kad bi ga imao) samo da pomogne nevino ugroženom, odabrao je odvjetništvo samo stoga da ne bi morao kopati bunar.
Otac? Nulerica potpomognuta tamnim cvikama skriva duboku dušu i slabo pamćenje, zauzet raznim dobročinstvima zaboravio je na samo jednog od stotinu jadnika kojima je obećao naći posao. Za razliku od gore navedenih on ne bira kome će pomoći, ako je čovjek – čovjek, u stanju je rušiti državu ne bi li pomogao čovjeku čovjeka. Neki od pomognutih su skrivili kompletan kazneno-krivični zakon, ali što da se radi kad je otac čovjek čovjeka.
Majka? Frizura joj je genijalna. Neomladalačka. Bavila se politikom iz želje da pomogne svom napaćenom narodu bez domovine, posla i kruha.
Ubojica? E, tu sam došao na svoje! TO je tipičan primjer ubojice i sudac se nije prevario u ocjeni da tako i treba izgledati motiviran zločinac; star, zapušten, bez kuće, bez posla, bez obitelji, bez budućnosti, bez mirne starosti… ali, imao je pištolj i jedno neispunjeno obećanje.
Svi oni koji su ostali bez posla, kojima banke k'o lešinari stoje nad nekretninom, kojima je netko nekad obećao riješiti problem… SVI ONI SU POTENCIJALNO VJERODOSTOJNE UBOJICE. Sreća pa ih u ovoj državi nema puno inače bi se sada svi isprepadali.
Dakle, da rezimiramo – nije istina da se kod nas događaju mafijaške likvidacije.
Čak bi i legendarni Superhik zapljeskao sucu.
Jer, više nije u pitanju ubojstvo, ona su svakodnevna i nikog ne uzbuđuju.
U pitanju je pravda – elitna i sirotinjska.
Sjećate li se suca koji je malodobnog ubojicu, sina tajkuna , doslovno pomilovao s obrazloženjem da je iz dobre obitelji?
Nakon svih ovih žrtava kojima smo svjedočili netko nam je odlučio servirati elitnu žrtvu  i ubojicu s margine ne bi li konačno spoznali 'pravu' bol i 'pravu' kaznu. Da je obrnuto - nitko ne bi ni trepnuo, mediji bi eventualno stavili jednu recku, sudac bi se malo sramio izreći kaznu, nama bi malo bilo svejedno...



Znam da vi niste ISPREPADANI, nemate zašto – živite u zemlji čudesa, i upravo stoga bi bilo dobro da odete na stranicu www.skarabej.com i pogledate u oči tih ljudi koji ništa ne govore, poziraju i vjeruju da će ih tako pamtiti generacije iste kao i oni sami.
kad miki kaze da se boji
izlazim na zrak
muka mi je i znojim se
povracam
AZRA
isprepadani @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 9, 2010
U odnosu sa ženama odavna sam izbacio civilizacijski zastarjela i politički nekorektna sredstva komunikacije tipa nunčaka, lanaca, boksera, španjolskih čizama, lomača… i prešao na intimniji pristup povlačenjem za kosu, štipanjem, high-kickom, jednoručnim gušenjem, zviždanjem, dobacivanjem, stiskanjem u redovima…
Uočili ste da je promjena u mom pristupu drastična i bilo bi logično da su i žene u međuvremenu napredovale.
Jesu – ali u nekom drugom pravcu: vode državnu politiku, pišu pjesme, liječe i operiraju, snimaju filmove, voze automobile (neke čak same i parkiraju), lete u svemir, skaču padobranom, pišu poeziju i tužbe za alimentaciju, glume na filmu i u krevetu…
Sa sjetom sjetim se da nekad nije bilo tako i uzmem u ruke svoju omiljenu knjigu sa hrvatskom ženskom narodnom poezijom gdje su žene kroz predaju i u kvalitetno rimovanom stihu pjevale o važnim stvarima koje žene moraju znati, npr kako se obraniti i uteći kad te zaskoči narajcani mladi Turčin dok ona pere muževe gaće na bistrom potoku.
Mala Maleševka mi je uvijek bila tipičan primjer takve poezije.



Govoreći o ženama često se služim ironijom kao mamcem za one primjerke ljudskog roda koji bi htjeli da žene budu na nekom pijedestalu nedodirljivih. Takvi (ili takve) najviše čine na štetu žena kojima najmanje treba takav kult. Nisu žene zaštićeni medvjedi već osobe koje spadaju pod ustavnu kategoriju o ravnopravnosti, u nekim su područjima možda još uvijek inferiorne spram muškaraca, u nekim su jednake, a u nekim ih čak i 'šišaju' (ne mislim na frizerke).  Ako bi bile bolje plaćene za posao koji rade bolje od muškaraca tada bi bilo logično da budu slabije plaćene za posao koji rade slabije od muškaraca. Ni taj kriterij ne valja strogo tumačiti. Npr, tenisačice se u tenisu kvalitetom ne mogu mjeriti s tenisačima, ali tenis je posao pa ako jedni i drugi privlače isto sponzora i publike tada trebaju biti jednako plaćeni jer sponzori i publika donose plaću a ne kvaliteta izvedbe.
Zašto ovo pišem? Imenica narod je muškog roda koja kreće u rat zbog države, imenice ženskog roda. Razmišljam o vremenima kad su ratovi vođeni zbog žena i pitam se kako bi Homer danas opjevao Ilijadu, kao potragu za otetom naftom ili povratkom utjecaja na Bliskom istoku? U nekim područjima, kao i danas, nekad su žene isto tako imale iznimno važnu ulogu, ali to su jedinke – društveno su one ipak bile ritualno žrtvovane, spaljivane, izrabljivane u tvornicama, kastrirane, bombaši samoubojice, zarobljenici ispod pokrivala…
Ups! Kako se prošlost i sadašnjost dotiču?!
Hoću reći – razvijamo se. Ili se tomu nadam.  Nešto bi i žene morale poduzeti i prestati doživljavati muškarce kao autoritete. Nedavno sam pisao o ocu lopovu koji se 'vadio' na gladno dijete, ljudi – mahom žene, su pohrlili uplatiti pomoć a da nitko, mediji naročito, nije upitao majku gladnog djeteta što ona misli, kamoli kakva je u svemu tomu odgovornost dotične.




Nije moja obveza tumačiti ženska prava jer ona nose i obveze, ali jest bar jednom u godini podsjetiti, prvo sebe, da smo još daleko od društva ravnopravnosti.
Nije sve u Ustavu – nešto je i u nama.
Mene takve brige ne muče, okružen sam zborom ženskih anđela koji me paze, maze i tetoše. Čak mi je i pas žensko!? I, nećete mi vjerovati – uživam u toj muci.
Trpim, a šta ću, k'o što bi svako pravo muško.
Drage žene! Čestitam vam ovaj i sve ostale moje dane, DANE ŽENA
veleBeat
P.S.  fiorentinko, dododamooo… Vama je Rundek genijalac a meni je Tamara Obrovac genijalka! Dam se okladiti da bi ga Tamara pojela za doručak, kao muškarca i kao glazbenika!
I još bi tražila repete!!!
isprepadani @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 7, 2010




isprepadani @ 02:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 2, 2010
JEBA'ĆE TI TERRY ŽENU!
POBJEDE I PORAZI, društvo s podijeljenom odgovornošću



Negdje u proljeće prošle godine primjetio sam da se nešto čudno događa s Cibalijom; igrači se trude i trče, nekoliko njih je pokazivalo zavidno nogometno znanje i, što je još važnije, igrali su na pravim pozicijama, imali su novog trenera i... navijače koji su od pamtivijeka mazohistički uživali u borbi za opstanak svog kluba.
Ti navijači su svoje postojanje pravdali sloganom 'Malo nas je al' smo govna!' i time je moje čuđenje bilo veće kad sam vidio da su se i oni okrenuli nekom normalnom navijanju s dobrim koreografijama, pjesmama i bučnom podrškom.
Dakle, to su objektivne činjenice, ne pravdam se ali... 
Bio sam na utakmici.
Taman sam se uživio, 'moji' rasturaju i vode, igraju baš kako ja volim - izorali teren tako da možeš odmah repu posijat, kad čujem uzvik:
- Delač! Nemoj ić' u Chelsea, jeba'će ti Terry ženu!
Vidim golmana kojem je uzvik upućen, smije se i diže ruke u znak potvrde da je skužio foru.
Je li skužio?
Par minuta poslije primio je gol.
Izgleda da je fora puno dublja.

Poslije sam slušao navijače u deliriju:
- Pobijedili smo!
- To je najvažnije!
Ne furam se na to, nije to moja pobjeda, platio sam ulaznicu i dečki su pošteno odradili posao za koji primaju plaću. Uz to su i ostvarili uspjeh.
Pobjede i porazi namah se povezuju s natjecanjima iako je to sastavni dio svih segmenata života i poželjno je znati nositi se s teretom jednog i drugog.
U pobjedama ispadamo prilično priglupi.
Porazi su nam najveća škola. Mnogi nikad ne dožive svjedodžbu.
Ljudi vas javno prepoznaju po pobjedama, interno spominju po porazima.
Mudar čovjek nema sponzore za svoje pobjede.
Najbjedniji su oni koji svojataju tuđe pobjede a drugima pripisuju svoje poraze.
...
Mogao bih tako unedogled…

Ali, ne želim ovo pretvoriti u dokazivanje – mogao bih pobijediti one koji su već poraženi.
Povik iz naslova odraz je svih naših frustracija.
Nemoj ići tamo gdje je bogatstvo i uspjeh – netko će ti jebat' ženu.
Ostani ovdje – jesmo bijednici ali i sve sam peder do pedera.
Ženu ti nitko neće dirati ali to što će tebi uraditi…
Da im vjerujem?
Ja sam svoju ženu prikopčao na visoki napon, polio kiselinom i zabetonirao, guzicu sam zavario i plombirao…
Sad mogu prisegnuti, zaoriti, zaklitati, zapojiti…
-    Ja vidim! Čujem! Vjerujem! Braćo i sestre… Vjerujem vam!



veleBeat
bod kod kuće, žena u gostima
TV, hvala na pitanju, služi dobro
isprepadani @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.