NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » ožu 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - ožujak 2008
nedjelja, ožujak 30, 2008
Na promociji albuma istaknutog strip umjetnika njegova supruga poželjela je da joj ja (!?) nacrtam djecu jer njen izabranik, koji je uspio odvojiti par sekundi za napravit djecu, nikad nema vremena za nacrtati svoje potomke.  I, eto, ja sam barem pokušala. Priznajem, nisam baš zadovoljna, rijetko crtam djecu i zapravo sam fuš-crtač ali valjda će bar majka prepoznati na crtežu svoje dijete. A možda i brižni otac dobije poticaj da sam ovjekovječi svoje dijete u najljepšoj dobi.

Daleko sam ja od tipskog primjerka žene i kraj izloga prolazim bez osvrtanja, ponekad se sažalim na trud trgovaca koji izloge oblijepe senzacionalnim popustima pa se pretvaram da sam u iskušenju dok zapravo provjeravam u odrazu kako mi stoje cvike koje imam već deset godina. No, jedan izlog je časna iznimka i vinkovačka posebnost, dragocjenost – usudim se reći, onaj od ljekarne u centru u kojem Matica Hrvatske redovito izlaže. Prikladno za ovo vrijeme Uskrsa postavljena je izložba slika Josipa Božičevića rađenih tehnikom vitraja. I tako, stojim ja pred izlogom, zadivljena tehnikom, motivima, koloritom... i ustanovim da mi jedino fali natpis '70% sniženje'. Eto koliko su nas vlasnici trgovina deformirali.

Vinkovačka Galerija je ipak hram umjetnosti ali ima nedostatak – radno vrijeme od 9-13 i od 17-19 sati. Da bi otišla na Salon fotografije morala sam plavom kovertom uvjeriti kolegicu s posla da zamjenimo smjene. Jadnica, još uvijek kopa po koverti tražeći bar nešto što će ju uvjeriti da nisam tako pokvarena. Uglavnom, veleBeat i ja smo obišli izložene fotografije i zaključili da bi bili prezadovoljni i s upola manje tako dobrih fotografija. O ukusima se ne raspravlja ali smo našli nekoliko izložaka koji bi zadovoljili i 'toljaginu' potrebu za 'bar djelićem ženskog tijela'. I, da, trudili smo se ne komentirati nagrađene autore jer nam se čini da je i sudjelovanje na ovom Salonu već lijepo priznanje.

Život je jedino vrijedno što stvarno imam, bar tako mislim, a pod kategorijama blogera nađem i – život. Dragi moj 'blogeru', nemoj biti tako potrošački naivan, ne stane moj život u to malo tvojih gigateramegabajta. Ali, neka ti bude, kliknut ću opet na 'život' – ipak je to virtualni svijet pa ti mogu dati bar neku šansu, komadić proljeća kojeg u svojoj ograničenosti nećeš nikad moći procesuirati. Uostalom, kakve su to kategorije? A gdje ti je laka, poluteška, teška, perolaka...? To je podjela a ne ovo što ti nudiš: djeca, moda, trendovi...
Za slijedeći post veleBeat je obećao napraviti osvrt na svoj omiljeni ožujski mjesec ali je zamolio posjetitelje bloga koji još nisu ispunili svoju građansku dužnost da to napokon obave – odaberu jedan od ponuđenih odgovora u anketi. Iz konačnih rezultata, obećao je napraviti psihološke profile posjetitelja mada, tako on tvrdi, nitko normalan ne bi ovo trebao čitati. Ja, svejedno, koristim ovu priliku da pozdravim dijasporu u Njemačkoj, bar one koje poznajemo i koji preko nas dobijaju toliko potrebnu malu dozu Vinkovaca.
Svoja i vaša, od uha do uha sva od proljeća – sunčana Č'para.
isprepadani @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 23, 2008

MUĆAK, MUĆKE I PONEKO JAJE


-            Dobar dan! Trebate jaja?
-            A, ne... Jedva sam se i svojih riješio.
-            Eee, vidite, ovo vam i nisu prava jaja. Znam ja što se danas traži! Imam za vas kineska Fabergeova jaja, bolja od originala a žuta, mala, očima ih ne možeš smisliti. Imam i dekorativna plastična jaja, dosta su šmensifensi i popularna na špicama, pernata jaja su prilagođena ljudima koji vole nešto čohati, drvena daju osjećaj sigurnosti i topline doma, a ova su na napuhavanje i zgodna jer, znate kakvih nas ima, nekima je i veličina važna. Ženska jaja su sve traženija, bože im oprosti, sve je više ovih muškarača što paradiraju i traže neke slobode za ono što, ako ćemo iskreno, zaslužuje zatvor. Imamo i jaja za na bor umjesto kuglica, s raznim okusima, mirisima... Ali, gospodine, ako ćemo iskreno  govoriti, kao prijatelji, ja znam zašto ste se vi riješili svojih jaja i šta vama treba!! Mućak! No, moram vas razočarati, potražnja je velika a ponuda ograničena. Mogao bih vam nešto srediti, imam neke svoje kanale, ali cijena... Znam da će vam izgledati kao krađa, to su vražja posla, mućke s viših razina, a i narod se pomodario...
Petar je rekao Mariji Magdaleni da će povjerovati u uskrsnuće samo ako sva jaja u prostoriji pocrvene. I bi tako. Legenda ne kaže da li su i Petrova jaja pocrvenjela, mislim – od sramote. Tada su ljudi još imali jaja. I previše. Isus je radio nevjerojatna čuda i propovijedao futuristički o  skladu među ljudima. Ali, nisu mu uvijek vjerovali, čak ni njegovi sljedbenici. Crv sumnje grickao je i najodanijeg među njima.
Danas ljudi vjeruju u sapunice, loto, Europsku uniju, Zvijezde, sudstvo, vremensku prognozu, bankarske kredite... vjeruju Mirjani Hrgi, Ivi Kanaderu, Kunolovcu, Pukaniću, Mamiću... Stvarno smo evoluirali. To nisu čuda u koja je lako povjerovati. Danas bi Božji sin morao potegnuti najjače adute i učiniti i neko veće čudo od tadašnjih. Recimo, napraviti poštenog političara... ili od Vlatke Pokos poštenu ženu. Ja bih bio sretan i da mi napravi jedan pristojan TV program za stvarno pametne ljude.
Ljudi su na razne načine obilježavali dolazak proljeća. Slavlja su bila povezivana sa suncem i proljetnim ekvinocijem, i bila utemeljena na lunarnom kalendaru, zbog povezanosti mjesečevog i ženskog ciklusa.  Vjeruje se da je i čuveni Stonehenge bio u funkciji računanja i slavljenja dolaska proljetnog solsticija, tj nove plodne godine i rađanja života, sve to puno tisuća godina prije pojave kršćanstva. Mnogi drevni, danas 'poganski' narodi na razne načine, rituale i običaje slavili su taj datum kad dan i noć jednako traju pa su i kršćanski odličnici dogovorom odlučili da se Uskrs slavi u tjednu kad su svi narodi već slavili novi život. To je dogovorna mudrost - naravno da se narod nije bunio. Vuk sit – ovce na broju. Danas su običaji uz ovaj blagdan u svijetu stvarno čudni i raznoliki. U Norveškoj, npr, emitiraju kriminalističke filmove. A mi ofarbamo, ukrasimo, posvetimo i... razbijamo jaja. Koja poslije završe u kontejneru ili na krovu kuće onog susjeda kojeg ionako nitko ne voli. Em ti običaj.
S jajima se srećem od ranih dana djetinjstva. Moj prvi bojni poklič u tučama obično je bio – 'NE u jaajj...jarrrrgh' i brzo sam shvatio da kod šoranja nema pravila.
Nešto sam od jaja uspio i dandanas sačuvati ali ne zahvaljujući poštenim siledžijama već pancir-šerpi u gaćama.
Živi zid. Ma, to je smiješno, taj nogometni fenomen trebao bi se zvati 'JAJA NA SUNCE' a igračima bih zabranio pokrivanje rukama tog jada koji je ionako već u rukama njihovih trenera, predsjednika klubova, menadžera... Pa, kad Modrić dobije punom špic-loptom u međunožje – Mamić završi u šok sobi.
Jedan moj bivši poluprijatelj hvali se kako je svog psa obezjajio i sad napokon ima mir u kući. Blago njemu. Mogao je za najboljeg prijatelja kupiti tamagočija pa ne bi imao niti dlaka u kući. Sada, kad se sretnemo, ja prelazim na drugu stranu ulice dok on viče:
-            Heeej, pa di ćeš ti, prijatelju...? – i trči za mnom.
-            Baš mi je drago što sam te vidio i što smo se napričali! Ajd, pozdravi svoje i ne ljuti se, znaš, nismo ti mi baš neki prijatelji, više onako amaterski prijatelji, priučeni, fušeraj frendovi... – objašnjavam ja i rukom prikrivam oba-obadva, ova svoja sirota jaja dva.
Nema logičnog objašnjenja zašto ljudi sakate kućnog ljubimca. Osim da je težnja blesavo idiličnom savršenstvu sterilno mirnog okruženja prisutna u svakom malom tiraninu.  I tu se ja sjetim filma 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' u kojem Nicholsona na kraju lobotomiziraju i uvedu red u fašistički ustrojenu ustanovu gdje luđaci imaju više duše od njihovih čuvara. A, tko želi gledati lobotomiziranog Nicholsona? Dosadno. Naravno da film završi.
Ljudi kupe psa ili mačku, pa ih razjaje da se ne bi množili, ganjali, kucali, divljali... Pa im stavljaju mašnice, majice, odore, frizure... Ali, pobogu, kupili su i odgovornost za njihov izgled, ponašanje i razmnožavanje. U protivnom, neka kupuju plišane igračke. Jeee, postali smo ravnodušni, bezvoljni, nevjerni, neplodni... Nekako... Bezjajni. Pa, da. Prošli smo školu, naša jaja ostala su kod žene, na šefovom stolu, u vojsci, na prvom šalteru...
Stoga, ne pravimo se blesavi, nije ni čudo da nam ni jedan prosvjed ne uspijeva, što nas poštenju uče lopovi, na izborima pobjeđuje isti šljam, radne knjižice primamo skrušeno kao hostiju, biroi i šalteri su naši hramovi, poniženje i sramota svakodnevica... Pa, kad ovih dana sretni pobacate jaja u smeće sjetite se da je jajna stanica početak života svakog živog bića, a da bi to jedno jaje bar za jedan dan moglo produljiti život nekom gladnom djetetu u Africi, Indiji... Ali nas nije briga – ta djeca umiru s više dostojanstva nego što ga mi živimo.
S poštovanjem, tucam u glavu
veleBeat




isprepadani @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2008
veleBeat; u osvit sramote i propast prvih civilizacija

Istina ima onoliko koliko ima svjedoka.
I to je jedina istina.
 U prošlom životu bio sam srpski narodni heroj Blek Stena. Zato sada, u ovoj reinkarnaciji, ispaštam kao hrvatski mučenik veleBeat. Zapravo, uglavnom ispaštaju moji bližnji. Najbliži su mi kompjuter, Franckova Jubilarna 250-gramska i (preblizu) smrdljive Head patike, a suosjećam i sa humorom dr Sanadera. Nije ni njegovoj diplomi lako, još traži smisao svog postojanja.
Ali, bolje da krenem ispočetka. Znanstvenici to zovu Big Bang a zapravo je tata opalio iz kubure. Neki svjedoci kažu da je opalio u zrak od veselja, neki da je gađao moju glavu a neki da je, vidjevši moju glavu, pucao sebi u glavu. Uglavnom, promašio je i svoju i moju glavu, promašio i zrak, ali smo za ručak imali prostrijeljenu tablu slanine.
Rodio sam se prirodnim putem, u njivi. Mama je čučnula, ja sam samo malo provirio a netko mi je već gurnuo motiku u ruke. Bio je to moj prvi PTSP. Tako mlad a već suočen s najcrnjim izumom iskvarene ljudske sklonosti radu.
Ne bi svako dijete dobilo motiku. Svako drugo bi zadužilo pušku pa – pravo u nečiji rat. Ti su bili blagoslovljeni, smjeli su pucati u ljude a zna se da je zdravo za psihu kad tu i tamo nekog ubiješ.
Bilo je i ženske djece ali njih se nije računalo. Odlagali su ih na stranu za rasplod.
U školu nisam išao jer su se tada djeca rađala pametna a ne kao ova koju s dvije godine učiš da kažu 'mama'. Pa, ja sam, nakon što su mi svezali pupkovinu morao izrecitirati svu familiju još od petog koljena, uključujući i onu Cara Franje te prvih potomaka Adama i Eve. I, šta me još pametnog škola mogla onda naučiti. Struji? Struje nismo imali. Živjeli smo u mraku ali bar se mraka nismo plašili. A danas roditelji naizmjence drže stražu kraj dječjeg kreveta jer – dijete se boji mraka. Jedino čega sam se ja plašio bio je otac. Taj, kad bi popio, žandari bi cijelo selo poveli u zbijeg, evakuacija u šumu dok se časna budala ne otrijezni. Jednom je bila lažna uzbuna, ljudi su disciplinirano krenuli na obližnje brdo dok ih nakon pol dana nije sustigao otac. – Ma, ljudi, samo me boli glava, nije ništa... Vratite se, kad vas molim!
Nije, jadan, volio samoću. Duša od čovjeka dok nekog ne ubije.
Mama je oca jako voljela. Dva dana je plačući sucu u krilu objašnjavala kako je nehotice i odoka par puta oca zatukla sjekirom na spavanju. Poslije se preudavala nekoliko puta. Dobrih muževa je bilo posvuda ali njoj više nisu davali blizu sjekire.
Jesam li spomenuo da ove današnje sjekire ništa ne valjaju. Kineske! Kad me Č'para zadnji put pokušala zatući na spavanju samo mi je bilo neugodno gledajući je kako mlatara tom igračkom. A i boljela me glava poslije...

Napomena uredništva:
Ovaj tekst je pisan u lošim vremenskim uvjetima, s lošim piscem ali zato još lošijim izborom teme. Sve u svemu, bolje nije moglo. Barem nismo poklonili pola mora  Talijanima.  Vaš veleBeat, uz službeni pozdrav - Marš odavle! Ovaj blog je posjednut!!!




isprepadani @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008
Profesor se pod nastavom zagleda u pauka:
-Hm… Ovo je sigurno žensko.
Mara iz prve klupe:
-Kako znate, profesore?
-Po načinu na koji se kreće.
-Elegantno?
-Ne. Bezglavo!
On je profesor, valjda on zna. Kasnije, već naredne školske godine, isti je taj profesor oženio jednu takvu bezglavu paukicu. Drugi put u svojoj ljubavnoj karijeri. Prvi put svoju učenicu. Ne, ne Maru. Mara je, kao i svaka perspektivno-ambiciozna žena nastavila sanjati do mature. I od mature. Samo je sanjala. Onda je vidjela reklamu za neko ženskasto piće „I used to dream of a white wedding. God, what a nightmare!“ Pokupila kofer- dva, kupila kartu za metropolu u jednom smjeru i… Otada joj se gubi svaki trag. Za proslavu 10-godišnjice mature angažirali smo i CSI da je pronađe, ali bezuspješno. Možda je promjenila ime; rodila djecu; otkrila neki lijek za tešku bolest… Možda je usavršila žarulju što štedi; uzgojila novu sortu vinove loze; lansirala nešto (raketu ili parfem)… Možda baš upravo u ovom trenutku Mara piše državničke govore (što me ne bi čudilo obzirom na njena fantastična pitanja koja je postavljala). A možda samo čeka mirovinu zgrbljena za industrijskim šivaćim strojem.
Možda je lako biti žena. Možda baš i nije. Ali jedno znam – svakako je divno!
E, da mi je bar jednom to probati!
Č'para, žena silom prilika, čovjek po opredjeljenju.

veleBeat, muška pička kao filozofija
                          Prvi put sam se sreo s pojmom 'ŽENA' za kartaškim stolom. Jedan po jedan, prijatelji su se dizali, sliježući ramenima i izgovarajući jednu riječ koja je sažimala svu težinu života i bila univerzalno opravdanje – Žena...

Nisam od onih ljudi koji površno ocjenjuju, stručno i temeljito pozabavio sam se tim fenomenom i, nakon višesatnih istraživanja , evo nekih mojih zapažanja:
-   Žene su stvarna stvorenja, ugljikohidrati u obliku sisa
-   misaona bića sa sisama
-   žive iza šaltera, šankova i u krevetima
-   nema taktičko-bojovnu svrhu ali ima sise pa uvijek neki kurac zbog njih započne rat
-   prosječna žena je sramota za ženski rod ali ima sise pa vas boli kurac
    Još uvijek je misterij to što žene kukaju da su neravnopravne u odnosu na muškarce. Promatrajući svijet s razumne distance ustanovio sam da je 80% trgovina natrpano robom za žene, 80% trgovaca ima sise, 80% kupaca ima ... iz čega proizilazi da je 80% svjetskog kapitala u rukama žena i da im nije pametno težiti ravnopravnosti.
         Zapravo, da ne serem dalje, nisam vam ja taj lik koji ljude dijeli po sadržaju hlača, još uvijek ne mogu vjerovati da Ciganović nije ružna žena, ali ako baš inzistirate – evo kratki popis onih žena zbog kojih bih se potukao:
-   moja pokojna, najdraža, sveta majka svih majki
-   majka Tereza – srce čovječnosti
-   Bjork – sve što radi, radi razumom, pa i umjetnost
-   Tamara Obrovac – najveće sitno biće, umjetnica, a čovjek
-   Mirjana Rakić – jer sam prava pička pa volim desničarima ići na kurac
-    ...Č'para, kad nema PMS, uvuče mi se u odjeću, pod kožu, zakloni sunce, ometa mi disanje
-    ...
         I, da ne duljim, dragim ženama želim... BUDITE MUŠKO.
isprepadani @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008
Gledam na sat. Gleda on mene. Nasmijem mu se:
-Kasniš, dragi?
-Ne, Ti žuriš. Još nije podne.
Na vratima poklonim osmijeh kolporteru. I `dobro jutro`. Bez riječi pruži mi novine.
-Ali… Nisam pretplatnik!
-Neka.
Bicikl mi se izvrne, korman iskrivi.
-A šta sad, stara?
Nacerim mu se:
-Vozit ću cik-cak!
Susjeda mi donosi ručak.
-Peče me savjest. Jučer ti nisam donijela kavu.
 Moj želudac zahvali Bogu što još postoje ljudi koji imaju savjest. Smijem se, zafrkavam:
-Može onda danas dupla!
Uz prilog kavi dobijem i kolač od višanja. Bez ijedne koštice!
VeleBeat me dočeka s osmjehom. Čudno me gleda.
-Danas… Dan(as) mi se smije, dragi.
Počinje kiša. Srećom, imam pravi kišobran za taj pokušaj – osmijeh!

Nasmijana Bez Posebnog Razloga - Č`para
isprepadani @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008

Velju ljudi, veljača je mjesec kad sve trpimo tješeći se spoznajom da – dolazi proljeće. Bog je velik (ili Julije koji je odlučio da veljača bude najkraći mjesec u godini) pa nam je ove 2008.godine učinio taj mjesec ljubavi temperaturno ugodnim. Nek se zna, a evo – i nek ostane zapisano. Riječju i slikom!!!



Zašto ljubav? Glupo pitanje! Ali, može i gluplje!!!



Ne znam puno o ljubavnom životu mačaka (o, da, znaaam!) jer o njima ne galame mediji kao o Ivaniševiću, pa ću radije skrenuti temu na ono što ljudi najčešće rade – prilagođavaju bogom dani okoliš svojim potrebama.

Ja osobno – vidio sam vraga. Kako znam? Pa, ako izuzmete posao kojim se bavi dovoljno je da pogledate u oči ili u rubove usana dotičnom. Ako imate petlje, jer, stara narodna kaže da tko gleda vražju spravu i sam postane – sprava!

A vrijeme ide, ništa novo, Charlieja smo umirovili. Vrijeme je za nove izazove, nove krahove i katastrofe, dizanje u nebesa i padanje, pa tako ako treba – a ljudi smo – još puno puta.

Vratimo se na početak. Vi još uvijek ne vjerujete da je ljubav – zdravlje? Tada vam preostaje samo dobra stara medicina! Sretno!

E, istina je jedna jedina – sve nas čeka ledina. Stoga, opustite se i krenite u šetnju našom pješačkom zonom – i ne obraćajte pažnju na plavi auto iza table upozorenja, to je fatamorgana, to je ukazanje, holivudska montaža, ...

Ipak, iz veljače u ožujak prenosimo i nešto lijepo! Jedna krasna izložba mlade umjetnice Vande Jurković koju svim srcem preporučamo za posjet. Ulaz je mukte a umjetnica nudi i domaće proizvode: kolače, rakiju, sušene svinjske čipse, tople riječi... Izloženi su reljefni radovi koji bude maštu i kreativnost, na jednom izlošku sam primjetio ugipsanu mušku potkošulju, na drugoj granu... Č'para i ja smo dogovorili da kupujemo vagon gipsa i bacamo se na umjetnost. Ona će raditi umjetnine a ja – aktove.

I tako, dragi naši voajeri, nosite se u ... Paju Pakšua. Bili ste dobri, škiljili, virili, štrecali, njuškali i odlazili. E, neka! Još ćemo mi vas i pripitomiti, posvojiti, uhraniti i... prodati najboljem ponuđaču!  Slijedeći put piše Č'para pošto ja moram neodgodivo ljenčariti par tjedana a onda tko zna – možda napišem nešto što će promijeniti svijet, nabolje ili nagore – svejedno, ovako više ionako ne ide! Vaš plesač sa svinjskim polutkama – veleBeat.
isprepadani @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.