NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » vel 2010
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - veljača 2010
nedjelja, veljača 28, 2010
isprepadani @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 25, 2010
Nestašni malodobni tiranosaur iscipelari profesora i za kaznu dobije šestomjesečno promatranje, brigu nadležnih službi i daljnje normalno pohađanje škole.
Javnost se uznemirila zbog takvog zakona, profesori najviše - oni bi krv za krv ali je izvjesno da će s polomljenim rebrima morati izaći pred oči nasilnika i hrabro reći poremećenom tupanu da mu ne može dati više od petice jer takva ocjena ne postoji.
Argument mu je dobar ali je pitanje da li tupan razumije argumente. Zato društvo institucija razumije.
Institucije su izmislile institucije i institucije koje se brinu o institucijama, donesu neostvarive zakone koje su im dobar alibi za traženje novih sredstava, financijskih, materijalnih i ljudskih.
Jedan problematični učenik na njih pedeset dobrih nije problem osim ako se ovih pedeset ne ugleda na privilegiranog i pažnjom istaknutog delikventa.
Ali, (eureka!) uvijek možemo osnovati još institucija! Pythonovci bi rekli - pingalica!
Mediji su u nedoumici jer ne znaju na čiju stranu se svrstati: mislim da ih razumijem, tko od nas ne nosi bar jednu traumu s nekim profesorom kojeg mi, jadni, nismo smjeli ni pomisliti zatući.



Ali, da netko ne bi pomislio da su mediji neodlučni, u slučaju mladog oca još mlađe bebe isti mediji su bezrezervno stali na stranu provalnika.
Na drugoj strani ionako je bila samo zaključana ljekarna i - naš klimavi moral.
Otac, mlad i zdrav, dobro uhranjen, s prekrasno urađenim pramenovima frizure i zlatnim rinčicama na uhu...
Da je Jakša Cvitanović Cvik tako izgledao i imao bebu nikad ga ne bi sudili.
Pa, to je junak kakvog bi svatko htio za oca! Škole nije završio, žive u deset kvadrata, posla nema... - kukaju mediji i kao adut za izazivanje naše samilosti daju nam slike natapirenog oca dok ljubi dijete.
Socijalne službe, nekim čudom, nisu mu uzele dijete.
Pravosuđe nije reklo ništa na to što netko od provalnika pravi žrtvu i tako utječe na rad istog.
Novine će školovati mladog lopova. U tesara. Pa će od nezaposlenog oca lopova postati nezaposleni tesar otac lopov.
Tako se društvo osjeća sigurnije. Nema ništa gore od oca koji sramoti društvo i svoje dijete svojom neškolovanošću.
Već vidim premijerku koja jeca:
- Omogućili smo mu besplatno školstvo, ali avaj, ne... on neuk ide u lopove. Bez svjedodžbe!!!
Majka mu propala u zemlju od stida, sad svi znaju da je njen lopov, pardon sin, neškolovan.
Dijete se od sramote pokušava vratiti majci u maternicu.
I, odjednom, sve nas je užasno sramota.
Moramo to sakriti dobrim djelom.
Od mudrih starih ljudi slušao sam kako je najteže kazniti svoje dijete, između ostalog jer je to često priznanje i vlastite krivnje.
Ali, kazniti se mora. To je jedini način da shvatimo, i mi i naše dijete, svoju odgovornost u društvu.
Naravno, to vrijeme je prošlo.
Naša djeca odrastaju u društvu u kojem učenici smiju nekažnjeno tući profesore a lopovi dobivaju naslovnice i udarne termine.
Treba nešto učiniti.
Predlažem da osnujemo institucije koje bi se borile protiv institucija, zaposlimo profesore bez škole ali sa znanjem borilačkih vještina, a medije...
E, tu nema pomoći. Za njih je kasno.


veleBeat
JEFTINO SE PRODATI JE NAJSKUPLJE SE JEFTINO PRODATI
isprepadani @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 21, 2010
Izložbe na 'Meraji' imaju posebnu draž - bar za mene. To mi je uvijek prigoda za usputnu šetnju niz Bosut.



Izložba novosađanina Zorana Palurovića 'Bit će skoro propast svijeta' zanimljivo je koncipirana, svoje fotografske radove ukomponirao je u svakodnevne potrošne artikle, izložbeni prostor zatrpao je smećem pa su se posjetitelji morali potruditi prepoznati što je stvarno smeće a što 'umjetnost'. Izložbi je nazočila i fatalna model-muza Lella De Vill koju Palurović vješto koristi u svom radu kao sredstvo kojim kritizira odnos društva prema ženi kao potrošačkoj robi, tj smeću.
Kao laik izložbu ocjenjujem uspjelom i zanimljivom, same fotografije i nisu odveć maštovite ali je izložbeni koncept dovoljno intrigantan i zabavan. Osobno, ja bih dodao još više zvučnog i svjetlosnog smeća koje je premalo zastupljeno kad se govori o zagađenju.



Nakon jednog pića s probranim društvom uputio sam se kući. Ulična rasvjeta nije posvuda radila pa sam imao priliku iz mraka uživati u osvijetljenim dijelovima grada i zvijezdanom nebu. Znate, kad govorimo o smeću prvo treba imati na umu da je svaki višak - smeće. Višak svjetla ne dolazi od estetskih potreba već od onih koji žele privući pažnju u mraku, takvi tretiraju ljude kao insekte koji lete na svjetlo. Insekti većinom bivaju sprženi i, ne sumnjajte, isto čeka i ljude koji jure na takvo svjetlo.



veleBeat
dobro sjebana večer, uputa za 48 godina laganja u oči i poklon za prigodne podražaje
isprepadani @ 09:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 17, 2010
... KOLIKO IMAM GODINA?
isprepadani @ 23:46 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 14, 2010
Kako guzonje najbrže putuju?
a) preko Mađarske
b) preko Mađara
Prije nego lupite glupost tipa da je točan odgovor pod kotačima terenca savjetujem vam da uzmete u obzir da je prosječan guzonja predsjednik neke štosne peniske asocijacije, da je doživotni predsjednički kandidat, da mu je dragi Bog samo njegov krnji alter ego, da mu je laž uljepšana istina...
Crni humor mi nije jača strana ali zato Zimskoj službi jest. Oni tvrde da su tanki sa zalihama soli jer ih je količina snijega ove godine iznenadila. Računali su da će skijaši na povratku iz Austrije donijeti nešto na kotačima i haubama, ali ovo...?! Trebalo bi osnovati i neku Snježnu službu, očito da ovo 'zimska' nije jasno definirano.
Zato sam se ja bacio na lopatu i očistio sve prilaze kući od snijega, uključujući i onaj koji su mi nabacale ralice Zimske službe.
Sad me bole svi mišići uključujući i one za koje sam mislio da su isključivo seksualne prirode.

Što će sad reći moj kiropraktičar za ove kvrge po meni?
Neki dan mi je prigovorio:

- Napeti ste!
- Pa? Nisam blaženi idiot, ne drogiram se, nisam Guzonja... Naravno da sam napet! Normalan čovjek u ovoj državi mora biti napet.


Naravno, danas je Valentinovo, Dan zaljubljenih - kažu.
Mogao bih nešto reći i na tu temu ali imate post iz 2008.godine pa ako želite čitajte.
O zaljubljenosti imam poprilično loše mišljenje, pretvarat ću se da je to dan obične, dosadne ljubavi pa ću grliti i ljubiti sve što mi ne uspije pobjeći. Pokloni ne dolaze u obzir - već sam zatrpan losionima, dezodoransima, after-shaveovima... Ljudi koji me vole očito nemaju visoko mišljenje o mojim higijenskim dostignućima pa mi nastoje nešto sugerirati.
Vjerojatno žele da s ovom zalihom otvorim trgovinu.



Bez šale, vole vas
veleBeat, Č'para i
Podriguša, svjetski prvak u obaranju osmijehom, kakanje gratis
isprepadani @ 01:13 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 8, 2010
... PJESME
GOVORIŠ
KAD VEĆ ŠUTIŠ
DA BAR
DOK
I TADA
KADA

ŠUŠŠŠŠTIŠ STRASNO
OBJAŠNJAVAŠ USPON
VELIKIM BROJEVIMA
OPSTANKA
isprepadani @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 6, 2010
U mojoj ulici puno je ograda iza kojih laju punokrvne džukele koje gotovo nikad ne protegnu noge na ulici. Ti masno plaćeni ljepotani zgodan su dodatak vrtnim patuljcima i dokaz kastinskog statusa vlasnika. U neka bolja vremena bili bi preparirani a danas ih čipiraju, cijepe, friziraju… 'red carpet' treba nove zvijezde.



 No, još ima i kuća gdje ljudi drže obične džukce, povremeno ih nahrane a uglavnom su na ulici. Džukci, za razliku od ovih rasnih pasa, nikad ne laju i ne reže na prolaznike. Imaju pametnija posla.



Nekidan sam naletio na svog favorita džukca, pred pekarom je trgao papirne vrećice s ostacima peciva i, žureći po kruh, nisam previše obraćao pozornost da je prilično mršav – rebra za prebrojavanje. Gadna zima, pomislih u trenu i uletim u pekaru.


Ispred pulta stoji lik; visok, mršav, malo više sijed no ja i u blijeđim trapericama od mene, opušten i razdragan ispituje pekaricu.
-    Imate li perece? … A kakve kifle? … Ma, samo jednu trebam…
Iznerviran, smišljam kako da mu priopćim da ne bira auto već pecivo i nek uzme već jednom nešto, ali glumim skuliranost u stavu šipke u guzici, kao John Cleese dok u 'Ribi zvana Vanda' naglavačke visi s prozora petog kata.
-    E, može ta! … Oprostite, da nije slana?
Jebemti, pomislim ironično, da nije možda tuzlanska sol?
-    Odlično. Puno, puno vam hvala. – Lik se smješka kao da je upravo saznao da ima žive roditelje, a ja uporno pokušavam dokučiti da li ga i otkuda znam. Teško mi to ide; puno godina, poslova, susreta, … rodbina nekog znanca, ne… onaj što dovozi drva, ne…
Pametujući tako u sebi, kupim kruh, i zaboravim reći svoje kurtoazno 'hvala' uvijek ljubaznoj pekarici, iz usta mi iscuri neki iscjedak od pozdrava i izađem na ulicu. Na ulici…
Moj gnjavator čuči i kida perece.
-    Na, mali, jedi. – stavlja mu pred njušku dok ovaj još guta. – Dobar si ti, frajeru, samo jedi…
I tad mi bljesne pred očima.

Ja ga znam.
Moja bolja verzija.
isprepadani @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010
veleBeat
umjetnost u tranziciji i dvostruki aksl za napredne
UMJETNI MI NJEŽNO
Na promociji jedne knjige za djecu pojavio se i dežurni provokator, književnik Milan Swetozar Maćešić i, s vrata, pravo na mene.
- Pa, zar si tako nisko pao da dolaziš provocirat na promociji dječje knjige?! A na svoju promociju, kad se ja nabrijem provocirati, ne dođeš! – Napadam prije nego me napadne.
A on se smijulji.
- Pa, šta ti kažeš na to što tebe nisu uvrstili u knjigu vinkovačkih pisaca? - Pravi je protupitač.
- Tko? Kako? Zašto? Jesu li naši pobijedili? Što kaže Zaratustra na to?
- Aaaaa, nemoj se praviti, još ćeš reći da te nije briga?! - kaže, a zna da me nije briga jer je jedan od onih koji me prije više od deset godina nagovarao da objavim knjigu pjesama i zna da to nije bilo lako.
Moj riječki izdavač se šokirao kad mu rekoh da više nemam namjeru objavljivati knjige, nije mogao shvatiti da netko ne želi pisati knjige a nedugo potom nazvao me s pitanjem može li neke moje pjesme uvrstiti u knjigu koju sprema, antologiju Rivalovih pjesnika.
Pristao sam. Da ne budem kao one što jednom daju a kasnije glume uvrijeđene i prevarene.
- I? Nije te briga...?  - Inzistira Maćešić prekidajući me u dobro glumljenom razmišljanju. Eeej, da 'dobro' - Oscar za razmišljanje!
- Paa, objavio sam pjesme i to je jednom davno bila moja briga, oni su objavili knjigu o piscima i to je njihova briga. Zašto bih se ja brinuo zbog njihove brige?


Ljudi koji se bave umjetnošću imaju dobar želudac i na tome im odajem priznanje; rokovi tiska, promocije, izjave za medije, frankfurtski sajam... Pogotovo kad vam tiskara odgodi tisak jer ima narudžbu kataloga za Keruma, na promociju dođu, osim rodbine i prijatelja,  tek par uvrnutih kolekcionara i Maćešić, medij čupa kose jer ne zna šta bi pitao još jednog pjesnika, a za frankfurtski sajam znate da je negdje u Istri i da je vašem izdavaču važno da baš vi tamo budete a ne vaš kolega iz druge izdavačke kuće.
I još se pojedini čude kako to netko može ne željeti objaviti knjigu.
Posao k'o posao.



Naravno, u državi u kojoj se farbanje tunela triput naplati a ministri uvode rasvjetu na svoja seoska igrališta, nije nikakvo čudo ako se kulturom smatra to što netko na račun države sam sebi uređuje i objavljuje knjige, u to uključi uski krug rodbine i poznanika, i malo-pomalo, (red promocije, red čvaraka) eto nama kulture na švedskom stolu.
Na gore spomenutoj promociji  izbjegao sam guranje oko stola s hranom i pićem tako što sam otišao u sporedne prostorije zatrpane neželjenim knjigama, jedna hrpa bila je i knjiga poezije neke babe Ane ili Kaje ili štotijaznam iz sela u okolici Vinkovaca, nikad nije završila osnovnu jer su njeni zaključili da je ženskom djetetu dosta što zna pisati i rađati djecu, unatoč tome ona je cijeli život nešto pisala i to u rimi a što je najgore od svega – nije to ni pokušavala sakriti od bližnjih.
Tako su se njena djeca sjetila da bi dio dobrog uroda te godine mogli dati pa da netko objavi babine polupismene nebuloze, ubacili su još i neke loše fotografije iz obiteljskog albuma,  a društvo iz izdavačke kuće koja se financira državnim sredstvima lukavo je to provuklo kroz etnološko blago.
Utvaram si da znam što je etno kultura, prije par godina kupio sam knjigu staru stotinjak godina 'Hrvatska ženska narodna poezija' i obožavam tu knjigu. O kvaliteti 'baba Kajine' poezije najbolje govori nepregledna hrpa njene knjige koju nitko ni džabe, pa ni za potpalu neće.
Inače, jedan od pisaca i urednika gore spomenute 'antologije vinkovačkih pisaca' nedavno je na sva usta i u svim medijima reklamirao knjigu svog djeteta koja je iz njegovih usta osobno proglašena najmlađom hrvatskom književnicom. Ništa čudno jer, i njegov je otac pisac, on je pisac i profesor, pa i njegovo dijete je sigurno pisac.
Gledalo dijete tatu, gledalo didu… i naučilo – nije ti to pisanje više k'o let u svemir, a ni let u svemir više nije isplativ k'o farbanje tunela u Hrvatskoj.  A od svih izdavača koji su se polomili da objave književni uradak njegovog djeteta odabran je baš 'baba Kajin' izdavač.
Pretpostavljam da je tako ispunjen kriterij i da otac nije zaboravio uvrstiti svoje dijete u antologiju vinkovačkih slovoslagača.
O čudnim putovima kojima hode pisci govori i slučaj Milana Maćešića.
Njemu u spomenutoj kući hrvatske književne kulture nije dopušteno promovirati svoj rad. Korijeni te odluke leže u činjenici da je Maćešić sklon osuđivanju njihovog djelovanja, istina – on često i rado osuđuje i samog sebe ali znate kako to ide, smrtnicima je dozvoljeno da se sami šamaraju, šamarati besmrtnike… No, no!
Maćešić je autor genijalne podvale,   u svoje ime ubacio je  i umjetničko Swetozar, netko tamo gore tko dodjeljuje novce za kulturu zaključio je na osnovu te umjetničke provokacije da je ovaj nacionalna manjina i sada mu uredno svake godine dodjeljuju lijepa novčana sredstva, poželjno je da u zamolbi navede bar naslov i književni žanr pa mu na račun sjedne lijepa hrpica novca.
Nemojte se samo sada čuditi. Živimo u državi u kojoj je Severina privilegirana državna umjetnica. Sporno je tek gostovanje Brene. Amen...



A da nije sve tako crno pobrinuo se moj kaoprijatelj i Ribarov maneken, Pajo Pakšu, internacionalnim imenom Payo Holeass, humoristična verzija Bukovskog koji je 'slavu' stekao pišući po blogovima. On je objavio nekoliko svojih priča u neobičnoj knjizi koja je svojom pojavom istinski umjetnički performance i višeznačna pljuska kulturnoj kremi. Ovaj borbeni komplet sadrži atraktivnu kutiju za pakiranje, knjižicu s pričama, desetak listova toalet papira, upaljač i bedž. Više o knjizi i autoru saznat će te na njegovom blogu (gdje možete i naručiti knjigu) a ja kao preporuku mogu reći da ... da... da je prva naklada od sto primjeraka (skoro) što rasprodana što podijeljena. Trenutno na njegovom blogu ide priča u nastavcima o junačkim podvizima s početka karijere Mirka Cro Copa.



Na pisanje ovog meni neuobičajeno dugačkog posta odlučio sam se čitajući neke komentare na postu kod fiorentinke, sve u stilu 'mogao bih ja svašta reći ali ne smijem' - 'ujak mi radi u toj udruzi, užas' - 'sestra mi je vrbovana kao mala'...
Stječe se dojam da u kulturi rade oni kojima pravi kriminal nije išao od ruke pa je, eto, cijela obitelj osramoćena i prebačena u sektor kulture.
Nažalost, prečesto pričamo o dobrim i lošim umjetnicima a prerijetko o djelatnicima u kulturi. Činjenica je da kod njih ne postoji, kao i u cijelom društvu, sustav nagrade i kazne za učinjeni rad, shodno tome ne samo da ne osjećaju potrebu učiniti nešto uistinu vrijedno već u to nastoje ugurati 'umjetnike' adekvatne njihovom uloženom trudu i znanju.
Jedno od pitanja koje mene već dugo muči je to što na istinskim kulturnim događajima ne vidim ljude za koje znam da su poznavatelji i ljubitelji umjetnosti, na kavicama me takvi obvezno prekinu riječima 'ma, nisam znao, pa što nisi javio...' kao da sam ja umjetnik ili bar organizator. A, znam da ne bi došli jer sam ih prije znao često upozoravati na neki događaj.
Imam ja i svoje viđenje rješenja svih tih problema ali ovaj post je ionako predugačak, meni se više ne piše, vama se ne čita...


veleBeat
sjaj u očima i kamenac u bubrezima, čvarci posebno
isprepadani @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.