NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » vel 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - veljača 2008
četvrtak, veljača 28, 2008

Iz nekih svojih polurazloga, ne volim improvizacije. - Dobar dan, ja sam krečmajstor.

- Dobar dan, mi smo kuća. Improvizirana. Pazite samo preko ovog praga, nešto se rasklimao pa smo ga samo malo prikucali. Kad ulazite u sobu, pripazite i na štok od vrata. Taj vam ima neke čudne porive- silom pada ljudima na glavu. `Oće pa `oće! Doduše, ne stalno nego samo dok prelazite preko onog klimavog. Praga, jel`. Al` mi se već naviknuli pa samo prekoračimo.

-Pa dobro, nema veze. Prekoračit ću i ja. A zašto je tako mračno ovdje?


-Zašto? Is, zašto. Zato. Ne rade nam rolete.
- Kako mislite ne rade? Pa nisu valjda na baterije!
- Ma neeee. Nema gurtne za podizanje.
-Pa zašto nema gurtne?!
-Pa trebala nam.
-Za čega vam je, pobogu, trebala gurtna od rolete, osim za roletu?!
-Pa za privezat vodokotlić kad je lani otpao! Bože, majstore i vi svašta pitate!
-`Ajde de, dobro je, snaći ću se nekako. Nego, trebam malo vode. Nemojte mi samo reći da ni slavine ne rade.
-O rade, rade. Itekako! Zapravo, kad malo bolje razmislim, one jedine u ovoj kući nešto i rade. Samo… Nemojte na onu u kuhinji. Ta se poslije ne može zatvoriti.
-O svašta!
-Nije to svašta, majstore. Svašta je kad nam se ono jesenas pokidao motor od usisavača. E to je bio spektakl! I šta ćemo, drž`nedaj, bržebolje mi rastavimo mlinac za kavu.
-Jao, ljudi, pa niste valjda od mlinca pravili usisivač?!?!
-Ma dajte molim vas, pa šta vi mislite da smo mi? Normalno da nismo pravili usisivač. Samo motor za njeg.
-O Sveti Ante! I šta je onda bilo?
-E onda je bilo… Svašta. Al`, pustimo mi to sad. Jeste vi, majstore. Možda za jednu kavicu?
-NE! Nemojte, molim vas! Nešto mi govori da su šalice od bivše dunsflaše.

Jesam li spomenula negdje da ne volim improvizaciju? Što će djeci knjige? Lektira. Glupost! Dajte im nek pogledaju film po istoimenom djelu. Što će vam poštenje kad imate love? Dokazi? Imate alibi. Život? Imate tuđi.



Bjork sam nacrtala iz više razloga. No oni su ovdje suvišni. Važno je samo to da ona nema baš nikakve veze s improvizacijom, ima veze sa Srbima koji su joj otkazali nastup na šmensifensi EXIT-u jer je na koncertu u Japanu pjesmu "Declare Independence" sa svog zadnjeg albuma posvetila Kosovu. Inače, album je odličan - a Bjork još bolja!!!


Vaša neimprovizirana, nikad surogat
Č`para



isprepadani @ 01:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008

Lagano prebacujem težište s tjelesne simetrale na prvi jači zračni udar. Aha, dovoljno je spor, mislim dok pogledom procjenjujem moguće posljedice kružnog kretanja. Beskonačno... Taman kad sam odredio idealni omjer iluzija i halucinacija, stvarnost se ukazala u vidu prozirne gospe s podebljanim desnim rubovima svijesti. Odsjeći, počupati, iskorijeniti. Ne mogu ja to, nisam ja materijal za uređenu budućnost, mogu samo ubrzati melodiju i dodati ritam... stroja. Ne!
   - Zovem 50... i ovih 20!
   -
Zoooviii, samo zoooviii... zovi upomoć, jebote rasni kec, jel ne vidiš da nemaš za potvrdu!*#$%)(=*
   - Ajd, Ursuse, ovo je samo igra.
   - Igraj se s djecom ako ti je do igre.
Otrov, otrov... otrov! Koliko može biti crven zrak? Ako jašem na zapad glavnina udara će biti u leđa, a na istok neću - probio sam oblake koji bi štitili moje izgovore i tu je nastao zrcalni efekt kojeg se užasavam. Tamo su nevjeste kurve dok crvene u hodu, brade su im nepočešljane a drogu provlače kroz vodu... I djeca pucaju rafalno dok odgovorni eksplodiraju u udarnim teve terminima.
   Tako mi i treba kad igram s idiotom. O čemu ti razmišljaš kad karte bacaš bez pameti?
   -  Ma, pusti, sad će penzija... Divka, daj još jednu na crtu ovom mamojebcu!!
   -  Šta ti sad to znači?
   -  Znači da mi manje psuješ mater ako hoćeš pobjeđivati, partne-ru!!
   -  Ma, ja to onako...
   -  A kako drugačije...?
Zdjela je puna a ja stalno nešto izbacujem. Nekad mi je žao trošiti sjaj a nekad samo mislim na pukotine kojima sam išaran. Hoću li stvarno ikad stići sad kad više i ne želim već samo idem k cilju. Djevojke su jeftine ovih dana, još malo pa džaba, ali to su samo izgovori umjesto odgovora. Pitanja tražim. Kojim se slikama hranim, kojim riječima zalijevam, kojem suncu pripadam, kome se u krug vrtim...

Odavno sam potrgao okove ali – još se ne mičem od njih.
Za svaku osudu dobar, puzzle veleBeat
................................................I jedna dobra stvar za kraj, s prijateljem Klašnjom dovršio sam montažu koncertnog videa Pogreb X-a i Pankrta s nastupa u Kildare'su, napravio sam i dizajn omota za dvostruki dvd pa, ako koga zanima, Adolf tiskač i onaj fotograf dilaju naveliko.......
isprepadani @ 16:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 21, 2008

-      -   Jaružalka, plodu moje zablude i pomračenog uma slučajnog prolaznika, dođi i reci majci usprdjelici što je ovo na teveju?
-   A?!
-   Kako to razgovaraš s majkom (šljasss!!po ušima), pička ti materina!? Jel to gospođa Mrga intervjuira komšinicu Sikterušu i njenu ćer Klitoglavku – je! A zašto – zato što se mala poleguša danima jebavala po šumama i gorama dok se javnost satirala i čupala genitalije od brige. A šta ja tebi pričam godinama, a?
-   A!?
-   Pa, jebem ti to tvoje društvo pankersko, zar ti nisam od malih nogu kupovala šminku i dopičnjak suknje, puštala na uši rihanu Severinu i Cecu... Ali NE, gospođica voli učiti, iz sobe ne izlazi – ja kad se hoću karati s Božom i njegovim Rexom moram paziti da brzo odu jer se gospođica vraća ko Pepeljuga, u ponoć, a ne ko pristojna djeca u tri ujutro.
-   Mama...
-   Jednom sam se, samo jednom, ponadala kad te policija dopratila kući ali, jaoooj, samo su te ishvalili zbog zalaganja u prometu. Kuuurvo! Pa, misliš ti da ove na televiziji zanima neko pametan, obziran, nenamaćkarit...? Pa, kad si ti vidjela Nobela da toliko priča na teveu o svojoj nagradi ko ova Sikteruša? Zna valjda gospođa Prda što narod zanima, ili ti možda misliš da bi se Klitoglavkini snošaji mogli prikazati kao neka formula...? Glupačo pametna, UNUTRA VAN UNUTRA VAN i tako više par puta, ako i pomiješaš redoslijed – jebe ti se!!! Život je jednostavan ako ne kompliciraš. Misli guzicom ko sav normalan svijet!...
-   Mama.
-   Štooo!!!
-   Trudna sam.
-   Zlato mamino. Jesi sigurna? Jesi. Testirala si se? Jesi!!! Idem nazvat gospođu Vraga da vidim može li odoljeti pa da ne intervjuira majku trudne dvanaestogodišnjakinje? Ima da mi plati za tvoje snimke. Ali, moram te malo našminkati, otkriti noge – jeb'ga kad sisa nemaš... Stavi neki kurac u majicu da ličiš na ženu, nemoj da ti sve objašnjavam, znaš valjda i sama kako izgleda NORMALAN SVIJET... 

 
         Osjećam se osjećajnim, smrdim k'o trijezan pijanac – to zovem LJAXE efekt, oprao bih se ali čiste ljude više nitko ne prepoznaje. Priznajte si slobodno – ovih dana i vas je sramota što ste vinkovčani. Nije to ništa, valjda ste se navikli – koliko ulažemo u kulturu toliko smo i dobili. Odgoj djece – jebite im mater. Obrazovanje djece – jebite im primorca. Sloboda – ma, samo im dajte kurca, droge, pjesme... ni životinje ne traže više. Da bi netko srao iz glave mora imati s druge strane one koji misle guzicom.
          Pretjerujem, karikiram, ironiziram, improviziram... Ali, stalo mi je, kao i vama – htjeli bi se osjećati kao ljudi a ne kao budalasti proizvodi potrošačkog sistema. No, kako izgleda – djecu ne pripremamo za bolonjski već za nurnberški proces.
          A sad idem depilirati prsište i potpazušje ne bih li tako odobrovoljio Č'paru da mi nacrta Zappin portret. Još mi jedino on nedostaje u galeriji. I Cohen, Cave, Dylan, Bogart, ... Đapić, Pokos, Hrga…
zgađen, ojađen, za laku šetnju spreman - veleBeat
isprepadani @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008
PATNJE MLADOG VELEBEATA
Mali crni komad vinila koji je dopao u ruke klincu od 11 ili 12 godina  srušio je sav trud okoline koja ga je dotada šopala šitovima Miše, Pere, Bore, Duška i sličnih umjetnika. Singlica (koju sam dobio bez omota!) je na prvo slušanje postala relikvija u mojemu osobnom glazbenom hramu a pjesma Strawberry Fields Forever sinonim te relikvije, i tek nakon što sam bezbrojnim slušanjem uništio cijelu stranu ploče shvatio sam da i na drugoj strani ima prekrasna pjesma – Penny Lane. Ta singlica Beatlesa u povijesti je zabilježena kao najbolja i najgora singl ploča svih vremena. Najbolja zbog kvalitete pjesama a najgora zbog tržišnog pravila da se na jednu singlicu stavi samo jedna dobra pjesma dok bi se druga strana popunila nekim otpatkom ili instrumentalom. Kao dan i noć, jin i jang, dobro i loše – druga strana istine! Razmišljajući o tome kako sam uopće uspio tako naglo prijeći na potpuno drugačiji glazbeni svjetonazor zaključio sam da taj prijelaz i nije bio tako težak. Naime, uz svu silu tadašnjeg glazbenog smeća moji su imali i poprilično ploča sa sevdalinkama. Danas, puno stariji i mudriji, vidim puno dodirnih točaka između Strawberry Fields Forever i Emine ali o njima ne bih. Zapravo me čude ljudi koji ne vjeruju da ja, eto, ponekad mogu slušati sevdalinke. Pa, eto, skrušeno si priznajem da mogu ali sve rjeđe. Ne stoga što više ne volim sevdah već što je izbor glazbe koja nam je danas na raspolaganju puno veći pa se ne stiže, jebeš pravdu, fali mi još dva-tri tuceta života pa da se opustim i uživam u svemu što volim. A sevdah? Nastao je na ovom području Balkana kao dijete istočne i zapadne civilizacije, neželjen od roditelja a prihvaćen od ljudi 'što za ljubav glavu gube, koji žive svoj jad, čeznu rodnim krajem, za nedodirljivim...' i unatoč stalnom guranju u stranu on se svako malo ukaže kao inspiracija rokera, šlageraša, turbofolkera, džezera... Kao vinkovčanin moram li podsjećati da je panker Satan Panonski obožavao sevdah, Bare je radio Hali Gali Halida... Od ostalih; Ibrica snima Amanet 2, Mostar Sevdah Reunion snimio je krasne albume s Šabanom i Ljiljanom Butler, Crvena jabuka radi više pop-sevdah nego pop-rock, Josipa Lisac je otpjevala turbo-sevdah Omer beže... Trebam li vas podsjećati na makedonske rokere ili na Smak, Štulića i njegove ambicije s Sevdah Shuttle Bandom, pa tu je sevdaha na metre. Sevdalinke se nažalost prečesto poistovjećuju s folkom i, još gore, s turbo folkom koji najviše veze ima s primitivizmom moderne svjetske pop scene (i s golemim silkonima, nikad dovoljno velikim, o.a.) a ja nemam previše ambicija tumačiti što je to dobro u sevdahu, jer i u njemu se nađe kukolja. Priznat ću samo da su moji sevdah favoriti već odavno pokojni; Himzo Polovina, Zaim Imamović i Nada Mamula ali, iskreno priznajem da mi ne bi palo na pamet pisati o sevdahu da nije dva pogođena slučaja. Prvo me žena vinkovačkog fotografa pankera pitala da li je izašao Ibričin 'Amanet 2' a potom, u istom danu, Č'para me iznenadila izjavom da nikad nije slušala sevdalinke – čak ne zna za Eminu! Ne znam zavidim li joj, ne vidim u tome neku štetu al' opet – gdje će joj duša?! Možda joj stavim slušalice na uši dok spava pa pustim 'Žute dunje'... Šalim se, naravno, ne bih je htio pokvariti sada kad napokon imam s kim slušati Captain Beefhearta, Can, Zappu, Dr.Johna...

Panoramska slika Vinkovaca i nije neki sevdah, ali slika mog prvog psa jest. Dobio sam ga kao štene od oca koji je tvrdio da je 'pacovaner', u prijevodu – terminator za štakore. Dok je taj pas bio živ nije bilo teorije da o pacovima kao kuharima Disney snima crtiće. I, da – zvao se Floki.




isprepadani @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008

... a Č'para po običaju podcjenjuje važnost trenutka!

-Dragi, želiš kavu s više ili manje cijanida?
-Više draga, više. Znaš da od tebe uvijek očekujem više.
-Danas ću skuhati ručak s tvojim omiljenim začinom – mišomorom. A za desert sam priredila pregršt zvocanja.
-Divno, mila! Pa kad fino ručamo i dezertiramo, ispizdim te namrtvo da ti pokažem koliko te volim.
-Ah, ljubavi, kako si pažljiv! Onda poslije možemo u šetnju do hitne. A dok me oni tamo budu šivali, ti se zabavi šutanjem neke mačke lutalice.
-O, što volim što imam pametnu ženu! Tako dobro isplaniran dan možemo navečer još začiniti s igricama u krevetu. Kupio sam si novi bič.
-Ali, dragi… Pa onda opet moram u hitnu. Znaš da uvijek tako završi naša ljubav.
-Ma, mila – sve za tebe! Meni za ljubav ništa nije teško.



Čudne ambicije ima ljubav kad su ljudi u pitanju. Mislim… Jedu ju. Piju, obuvaju, stavljaju joj mašnicu na kutiju… I nije im neki domet. A ona se ne buni. Njeni su horizonti daleki. Pitanje je samo koliko su ljudi dalekovidni.
Ja, evo, iz nekog čudnog razloga, ne mogu definirati ljubav. Previše bi to licemjerno od mene bilo. Ja sam sretna ovako - dok ljubav definira mene. Dok me tjera na fantastične pothvate za koje ne bih imala hrabrosti ni snage da nema nje. Znam, zajebem tu i tamo. Izvučem gomilu gluposti iz sebe, uvalim joj hrpetinu svojih hirova u trenutku, činim čudne krive korake… Ali bar sam svjesna toga. Ne prelazim olako preko svojih sranja. Ne odmahujem rukom `Pa šta?!` A ljubav… Ona sve to nekako ispravi. Zažmiri na jedno oko i pokaže koliko je jača od mene. Glupost pretvori u školu, hir u nadu, ispravi mi hod. To je ta neusporediva moć! Kad misliš da si prosječan, a ljubav te natjera da pomakneš planinu.
Biti nekome važan, treba i zaslužiti. Svi nešto traže, očekuju, nadaju se… No, koliko vas se stvarno, onako križarski potrudilo. Ma, ok, frizirajte vi idalje svoje pse, a onda se oglušite na akciju spašavanja životinja. Dobro, napravite neki humorni geg, ali… Tko će se s vama smijati tome? Ja ne tražim sve od ljubavi. Radije bih da ona traži od mene. Učini boljim čovjekom. Tu i tamo ja se poželim nasmijati pljuskanju ribama ili se raspilim na neki bend za kojeg nikad prije nisam čula. Iz dana u dan uspjevam biti ljubazna s namrgođenima. Iz sata u sat poželim uživati u ramenu nekog svog. I gle čuda! Ja to sve mogu. Imam ljubav na svojoj strani. Meni ništa nije. I sve mi jeste.
Č`para Almighty    

LJUBAV – JOŠ ME BOLE RANE STAAAAREEEE!!!
...al' veleBeat bi za ljubav i u NATO ušao!



Štogod sam isprobao u životu: brkove, kravatu, nunčake, maturalno odijelo, ... – ništa mi ne stoji tako loše, tako tragikomično kao ljubav. Ljubav mi stoji k'o piletu govno, k'o političaru Rolex na ruci, k'o Bosi Biblija... Al' sad napokon imam toliko godina da me boli uvo. Sad Ljubavi ne pišem pjesme, ne trgam svježe cvijeće i ne dižem nepovoljne kredite, jednostavno ju uživam i pretvaram u sitne, drage i nevještom oku nebitne trenutke. To se ionako tiče samo mene i Ljubavi, a ne tamo nekog ofucanog i komercijalno potrošenog Valentina. Nabijem ga! Njega i sve one koji trebaju njegovu pomoć. Dabogda završili u Jerry Springer Showu – tamo im je mjesto jer su nam i takvu intimu kao ljubav pretvorili u artikl s polica. A Vi mi odgovorite – jesu li ljudi toliko glupi da ih jedan dan u godini netko treba podsjećati da su zaljubljeni i da moraju kupovati, kupovati, kupovati...
Vaš ljubljeni, obljubljeni i od onih koji me mrze najčešće izjeban... veleBeat
isprepadani @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008
Potaknuta veleBeatovim herojskim podvizima, odlučila sam podijeliti nekoliko trenutaka jedne savršene veze. Evo kako to treba funkcionirati:
Jedino, prvo i najvažnije pravilo jesu 3 male riječi velikog značaja – Pred Menstrualni Sindrom. Za svaku normalnu ženu to su ključni trenuci jer ne dokazuju samo njezinu fizičku zrelost, nego i emotivnu i  umnu nezrelost. Ona u tim danima ne misli ništa. A i ono malo o čemu razmišlja svodi se samo na seks. I to samo zato jer ga ne može imati. To frustrira. Ne nju, nego muškarca. Kad nema menstruaciju, žena uvijek iznađe neki izgovor da izbjegne seks – boli ju glava, umorna je, ima posla, bole ju noge… Kao da ćete ju zadovoljavati stojećki! Ono što je najbitnije, muškarac tijekom ženinog PMS-a može raditi što god hoće. Ona to ionako neće razumjeti. Ma sve da joj kuću kupite, ona će vas poslati u materinu. Zbog rasporeda prostorija koje joj baš nekako i nisu najfunkcionalnije. Ali… Ipak ste vi muško, a ne vaša žena.
No, ne brinite – nije taj PMS ništa. Pa ni to ne traje vječno. Samo 10-ak dana prije, 5 dana tijekom i nekih sitnih 10-ak dana nakon menstruacije. Preciznim matematičkim izračunom, preostaje vam 5 savršenih dana u kojima možete uživati sa svojom dragom.
velebeat je našao savršenu taktiku za te krizne situacije: makne mi se s puta, nalije od muke, skoči do svetog Florijana i pomoli mu se dvajst-trist puta (da bude siguran da će molitva biti uslišena). Usput napravi savršenu fotku kojoj ću se ja diviti kad dođe onih 5 bezmenstrualnih dana i ponovno uspijem uskladiti mozak i tijelo.



Ili jednostavno - samo fotografirajte i time stvorite nešto lijepo: panoramu gradskog parka

isprepadani @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008

                Previše lako planem na ljudsku glupost a ona se, prije nego što u praksi napravi nepopravljivu štetu, uvijek bogojavi u nekoj frazi:
- Mačji kašalj. – posprdno će majstor na vaš upit može li popraviti perilicu a pola sata prije nego što će prvi put zaplakati gužvajući nerazumljivu shemu i proklinjući sudbinu.
- Hvataju se za sitnice! – uvjerava vas odvjetnik na početku parnice koja će vas u konačnici ostaviti bez kuće, obitelji, posla i ponešto dostojanstva.
- Treba znati finese. – kaže kolega dok s maljem prilazi skupom sefu.
- Nitko nije umro od prehlade. – kaže ona mužu i vadi crninu iz ormara. Valjda se nije previše udebljala od prošlog oblačenja – misli brižnica.
Smiješno vam je. Sve su vam to sitnice. Bliži se vrijeme Valentinova. Da vidim kakvom ćete sitnicom razveseliti voljeno stvorenje. Rastavom braka? Spolnom bolešću? Sudskom ovrhom?
Živimo u vremenu sitnica kada se i velike stvari mjere u mikronima, bajtima... Mislite da netko ima veliku dušu? E, pa nema! Znanstvenici su izračunali da ima prosječno 21 gram. Pih. Slobodno mu možete reći da ne glumi i da je sitna duša. Postoji bezbroj sitnica kojima možemo nekome doći glave ako smo dovoljno pametni, pokvareni i motivirani. Može on biti akademik u Francuskoj ali u ovoj državi past će na prvoj sitnici. A možete nekome spasiti glavu izjednačavajući čin guranja prsta u šupak  sa simboličnom gestom rukovanja u pitomim krajevima Like. Jest da se ja s tom rukom više nikad ne bih rukovao.
S evolucijom čovjek je zatrpao svoj život sitnicama, većinom je to smeće ali mnoge od tih sitnica zapravo čine bitne razlike koje nas određuju u društvu. U pradavna vremena neki grlati dlakavi primat urlao bi u pećini: - A, aaaa, aaaaarrrrhgghhh...! – i svi bi zdušno pljeskali nad beskrajnim talentom i neponovljivim hit uradkom. Danas bi se svjetina razočarano razišla uz komentare tipa: - Punk je smeće! – Glumi rokera! – Šlageraš jedan zalizani! – Meni folklor pod kulturu prodaje! – Jebo ga taj Bleenthoven, bolje svira Sir David Beckham!...
Pretpostavljam da nitko nije napisao knjigu o sitnicama koje život znače a vjerujem da materijala ima za puno više knjiga. Zapravo, znam, i stoga ću prekinuti ovo pisanje jer ionako nikamo ne vodi. Htio sam samo reći kako mi je u zadnje vrijeme jako teško komentirati prijateljima na blogovima jer sam takav da pazim na finese u izražavanju, bilo to nešto ozbiljno ili humorno, ali se uvijek netko meni nepoznat uhvati da tumači što sam ja to rekao. Jebite se, ako dosad niste pohvatali moje niti onda ste u kurcu i problem je u Vama a ne u meni. Ili stvarno mislite da bih ja trebao nešto naučiti od Vas? Toliko kila stvarno nemate! Ja stvarno ne IDEM DALJE, ja samo idem i odavno se ne obazirem niti na svoje tragove niti na ljude koji nabasaju na moje tragove. Jebeni život je sitnica za kretene koji pucaju u svakoj prigodi ali pametnom je život sasvim dovoljan jer ima raspored prioriteta.
Pokazao sam Č'pari tehniku snimanja panorama fotografije. Svidjelo joj se.



Čak, štoviše, oduševila se. Pa se i ona uhvatila fotoaparata. Evo njene panorame.

I, neka mi još netko kaže da je ženama važna tehnika a ne veličina...
Ipak, kad sam malo smanjio njene ambicije, odrezao višak i izuzeo bilo koji fragment dobio sam zadovoljavajući rezultat. Dovoljno sitno a ipak lijepo. 

Nedovoljno velik, a ipak od bezbroj sitnica, vaš
veleBeat
isprepadani @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008
veleBeatovo mjesečno posvećenje bloga
Ja sam moderni, ultrahit, ekstrashit, Mr, TopOfTheSkroz, coolDojaja, suppperrrr... Prometej! Svaki dan, iznova i iznova, dođu lešinari, iskljucaju mi utrobu i popiju srž, nekako se pokrpam a s novim danom – evo njih opet, veseli i raspoloženi za ukusan obrok. Nisu oni krivi već oni gore što misle da vatra pripada samo njima i da su ljudi tu kako bi pjevali pjesme o raskoši njihovih gozbi, oblinama njihovih riba, o moćima njihovih munja i gromova...
Evo i rezultata prošle ankete.
TUĐA SRANJA KONZUMIRATE
Svakodnevno……………..…….40%
bez ustručavanja………….……25%
po receptu………………..……..10%
kulturno, žlicom…………...……15%

ukusno garnirana……………...10%

Ukupno glasova: 20

Ovih dana, na blogovima koje povremeno posjetim, zakrvili se jezici. Pokoje pravo na mišljenje brižno protkano s probranim uvredama i eto ti razloga da počneš razmišljati o smislu suživota na način Montyja Pythona, ili, praktična demokracija iz Brianovog života, dotične skupine pojedinaca. No, da ne opterećujem ovaj stari i isluženi mozak napravio sam anketu na koju ćete se svi rado i čoporativno odazvati makar morao mlatiti sve redom.
A šta mene puca? Ljubav? Uvijek! Otkad znam za sebe. Lova? Nismo na Ti. Posao? Tako funkcioniramo u društvu! Prijatelji? Guugl je prijatelj, citirao bih ja jednog prijatelja blogera koji se posljednjih dana bori s bolešću i još više sa strahom. Strah je uvijek pojačivač, kad su ljudi u pitanju pojačava sve emocije dok istodobno razumno promišljanje svodi na rizični minimum. Podsvjesna ali uzvišena borba za opstanak – kao u domovinskom ratu oko kojeg svako malo krenu rasprave. Kad vam prva granata padne na kuću zaboravite sve konvencije i pucate – iz pušaka, po šavovima, od muke... Smiješno mi je danas slušati neke civilizacijske propovjednike koji misle da se rat vodi tako da neprijatelju stavite cvijet u tenkovsku cijev. Rat je užas, kaos, ljudska kataklizma... i nema opravdanja. Najveći krivci su oni koji su ga mogli spriječiti a ne oni koji su ga vodili.
E, sad moj prijatelj vodi svoj osobni rat, mogao ga je spriječiti, može ga završiti... Ali, strah! Šta ako izgubi? Što će izgubiti? Rat! Što će dobiti? Mir. Kakavgod – ali mir! Te davne 91-e svi smo zazivali neke famozne prijatelje „izvana“ koji će nam pomoći i spriječiti rat pa – ništa. Došli su kad je zlo već učinjeno, kad je povratak nemoguć, tijelo slabo, cvijet (umjesto u cijevi) u guzici... Ja nisam neki enciklopedijski pojam za prijatelja ali ću svakako barem pokušati pomoći najvećem Guglovom prijatelju. Makar i ja morao u rat. A toga me uvijek strah.

I, za kraj, pokušao sam opet istražiti svoje emocije, bolje rečeno – duševno stanje. Pošto sam prilično vičan Photoshopu uzeo sam jednu imbecilnu reklamnu sličicu s nekim cijevima i poigrao se stvarajući slike bez puno razmišljanja. Rezultati nemaju veze s originalom već prikazuju moje unutarnje promjene u manje od sat vremena. Slike sam spremao u trenutku kad bih u radu zaključio da trenutna faza rada odgovara mom stanju. Na kraju sam sve spremio kao animaciju, pa je još malo ubrzao ne bih li dobio adrenalinski potisak i... Krajnji rezultat vam nipošto ne želim. Emocije su u redu – ali nemojmo praviti light-show od nečeg u čemu možemo polako uživati.  Ipak sam se odlučio uratke vam predstaviti u pomiješanom redoslijedu a vi se poigrajte maštom i mojim emocijama, pokušajte poslagati sličice u redoslijed kojim su nastajale. Ja mogu reći samo da sam prije prve slike bio prilično bezvoljan i samom sebi težak…
s rukom pod ruku i dvaes deka Minasa u drugoj na putu do svog doktora, Vaš veleBeat

isprepadani @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.