NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » pro 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 31, 2008

Gledam ove električno-digitalne božićne prizore i čudim se ljudima kako su olako prokockali prave tradicijske vrijednosti. U moje vrijeme Božić je bio pravi doživljaj koji je trebalo znati preživjeti. Mama i tata danima prije probirali su najmršaviju djecu. Mama bi nas umatala u šarene krpe a tata jedno po jedno vješao na bor.
Mene je mama jako voljela i pazila bi da me konopac ne žulja previše oko vrata. Tata bi svejedno stegao omču malo jače. Bojao se, jadan, da netko od nas ne padne i slomi ruku, nogu, nešto...
Deblja djeca bi stojala pokraj bora, palila i gasila svijeće, pjevala 'Zvončiće' a onda kriomice, kad nema roditelja, odmotali jedno od ukrasne djece i... pojeli ga. Nikad mi Tri Kralja nismo dočekali u komadu.
Pjevanje i puhanje u svijeće bilo je jako naporno i uvijek bi se neko dijete od umora srušilo. Otac bi ih onda pobaco na smetište i otišao na pijacu kupit 4-5 metara nove djece. Psovao bi po cijeli dan kako se u tu jeftinu rumunjsku robu ne moš pouzdat.
Nije on bio loš. Nas koji bi se pokazali kvalitetnim puštao bi povremeno spavat po cijeli sat. Slame nismo imali jer bi sve pojeli do Svih Svetih. Nismo imali zemljani pod. Nismo uopće imali pod pa smo spavali na zraku.
Al' taj zrak, nekada... To je bio pravi zrak – a ne ovaj današnji.


Malo ste prazni? Svi Vam nešto čestitaju a Vi ne osjećate ništa, gledate u njih i uzvraćate japanskim osmijehom br.1 kao da Vam čestitaju rođenje prvorođenog sina. No, no, no... nije to ništa – ništa to nije! Zdravi ste i normalni. Svi smo zbunjeni kad nam čestitaju nešto tako loše definirano kao Nova Godina. Mogao je to biti bilo koji dan u godini, ali nije.
Ipak, u toj zbunjenosti ne zaboravite na Staru godinu – puna je poučnih događaja, neponovljivih iskustava, dirljivih trenutaka, zrnaca sreće... Pa, da, znam ja da je Nova puna nadanja, izazova, mogućnosti... Ali, samo pamćenjem Stare dobit ćete puno više šanse da jednog dana Novu pamtite kao izuzetno dobru godinu.
Neka Vam bude – kako se izborite, sami i uz pomoć svojih najbližih, obitelji, prijatelja i ono malo dobrih ljudi što gaje ideale. Sreća je kockarska utopija, sponzoruša, prolazna k'o treptaj...
Stoga, NEKA VAM BUDE – SVE PO ZASLUZI!


isprepadani @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008

- Molim vas, par budala za usput!
- Da umotam?
- Kakvo vam je to pitanje? Znate šta? Uzet ću i vas.
- Ali to košta...?!
- Sad se još pravite i pametni!
- Oprostite, molim vas, još sam nov u ovome. Znate, na mene ne dobijate jamstvo.
- Ah, ma dajte, svi znaju da su budale vječne.



Č'para me svaki dan obraduje pričom o nekoj nekulturnoj i bezobraznoj mušteriji koja joj uđe u radnju.
Ukoliko joj taj dan ponestane 'biser' mušterije ona izvuče iz sjećanja neku od prije dvijetri godine.
Svaki dan joj uđe na desetine normalnih i dragih mušterija ali... ona ima priču o kretenu.
Poslije, na kavi, listamo novine a ona primjećuje kako urednici  novina preferiraju ružne vijesti.
Takvi smo mi svi kad uređujemo svoje živote, kad nezadovoljni ljudskom ambicijom za boljitkom gradimo alibije za slučaj neuspjeha ili prvu krizu koja nas stavi na kušnju.



U Pasolinijevom filmu 'Ptice i ptičurine' dvjema budalama pridruži se pametna i brbljava ptica.
Na kraju filma budale pojedu pticu. Pouka je: Kad želuci govore pametnima je mudro šutjeti.
Zvuči jednostavno ali na tom filmu su uz Pasolinija kao scenaristi radili i najveći talijanski filozofi tog doba. Šarm i jednostavnost režije te gluma megapopularnog Tota lako skrenu pozornost s najvažnijeg u filmu: poruke kako svijetom ne vladaju pametni već vrijedi samo odnos snaga između slabijih i jačih.



Vjerojatno će mnogi i ovu godinu sortirati kao tešku, neuspješnu, ružnu...
Mi ćemo ju pamtiti po mnogo čemu dobroga. Recimo, po ovom blogu iz kojeg možemo vidjeti da smo bili na (bar) jednoj dobroj kazališnoj predstavi; 'Kako misliš mene nema' Teatra Exit.
Ili, da smo bili na koncertu Boba Dylana kojeg danas mnogi svrstavaju kao najveći glazbeni događaj godine.
Čitali smo Mirka Kovača i 'Grad u zrcalu' koji je mnogim nagradama, pa i famoznim Kiklopom, obilježen kao najbolji roman u Hrvatskoj. Poslije 'Gole istine'.
Slušali smo novi album Arsena Dedića i još desetak dobrih albuma za koje u nedostatku vremena nismo napisali osvrt.
Isto vrijedi i za knjigu 'Autobiografija Montya Pythona' koja zaslužuje najveće pohvale za izdavača jer nam daje opširan, zanimljiv i duhovit prikaz povijesti nastajanja famozne institucije britanskog humora koji je i dandanas pojam originalnosti i kvalitete.
Mnogo je dobrih stvari koje nismo stigli popratiti jer... Nešto treba zadržati za intimu, ako uopće još itko zna što je to.



A u konačnici sve ovo je samo igra. Život je puno kompleksniji i ozbiljniji. Sve što pokušam reći sitni djelić je onoga što bi trebalo reći.
Problem nije u meni već u granicama ovakovog  načina komuniciranja. Naravno, i u meni.
Sve to neće me spriječiti da post završim fotografijama sa Rock Marinfesta.
Nešto se... Bar nešto se dešava.




veleBeat
život je kino a kino je cirkus
još malo pa će biti previše

isprepadani @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, prosinac 26, 2008

Jednom sam za Božić dobila violinu. Ali samo jednom. S Božićem prošlo je i vrijeme vjere u moj talent i roditelji su violinu zamijenili za drvene bojice, čini mi se, na nagovor susjeda. 

Ove sam godine od majke za poklon dobila portret jedne 6-godišnjakinje. Dioklecijanova palača, '82. prošlog stoljeća – ja. Iako se dobro sjećam poziranja, davno sam zaboravila na crtež. Ne znam gdje je žutio sve ove godine i koje je dimove i paučine ispratio, ali, priznajem – stvarno sam se iznenadila. Ne toliko zbog samog crteža, nego više zbog sjećanja koja su nadošla. Valjda zato slike i služe, da nas vrate u neke davno zaboravljene trenutke. Trenutke u kojima nema treptanja, zatvaranja očiju, obješenih kutova usana…

Sasvim slučajno i djevojka sa škotskim ovčarom ovog je Božića ispod jelke pronašla svoj portret. Dečko je odlučio djevojci darovati nešto što se ne pakira u kutije, ne miriše, ne stane oko vrata i ne troši se s vremenom. Božić se približio i nisam imala puno vremena za crtanje,  ovo je vrijeme panike i spašavanja obitelji, žurila sam, priznajem, ali sam prilično zadovoljna. Nadam se, i djevojka sa slike. I pas koji ionako ne vidi boje.

-Izgleda kao da ima meduze u kosi.
-Pa to i jest fora!- kaže veleBeat. K vragu, opet je u pravu! Njegova vizija portreta Tome Bebića ima puno dublje značenje nego što sam vidjela dok sam crtala:
-On je čovjek s mora, od mora… Tako i treba biti. A i prvi puta si isprobala novu tehniku.
- Mislim da sam možda trebala još malo zatamniti ovdje…
- Ma OK je to. Možda samo da si još više u oblake pretvorila…
I opet je u pravu. Taj veleBeat, da nije njega nikad ne bih ni saznala za Tomu Bebića. Nikad ne bih provela godišnji odmor tražeći njegov trag u Splitu. Nikad ne bih upoznala Gorana, sina Tominog i nikad ne bih mogla istom tom Goranu zahvaliti na knjigama koje nam je poslao. Ovako, i ovo je moj način da kažem hvala. Bar do sljedećeg crteža. A jednom… Jednom ću opet nacrtati Tomu. Ne ovako školski već profesorski. Tek toliko da još jednom ispod bora nađem neke nove boje.



OGLEDALO U OGLEDALU
Stadoh pred ogledalo
namrštih se i zapitah
što si danas učinio za čovjeka
cerilo… mi se ogledalo…
A onda kročih na ulicu
pogledah oko sebe i zapitah
što ste danas učinili za čovjeka
               … vidjeh ogledalo…
A onda pođoh…
           … zgadilo mi se…
Toma Bebić, Split, 18.1.1973.

veleBeat je ovog Božića bio iznimno očaran svojim poklonom: mojom rukom ručno iscrtana šalica samo za njega!
Nije jadan stigao srknuti kavu. Prvo su otpala slova s nje, a onda je šalica, pod pritiskom Božića, puknula.  Sad više nije očaran.Više je, onako... Raz-očaran.
Pa, ako uskoro ne nađem svrhu krnjoj kineskoj keramici, objavljujem industrijski rat Kini. Il' bar sabotažu.

Who are you going to believe, me or your own eyes?

A ja sam za ovaj Božić poželjela samo jackpot na činkvini.
A šta reći? Kasno sam se sjetila da je tamo sad javni bilježnik.
Za slijedeći Božić želim neku normalnu želju.
Č'para
oči čarne okopane
veš mašina za veš

isprepadani @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 25, 2008





isprepadani @ 08:48 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 21, 2008

- Uvreda je za svaku ženu kad je gledaš u oči! - govori moj četverooki prijatelj na nedjeljnoj kavi. Jalovo je to opravdanje za naše buljenje u bogato popunjeni dekolte. Ja buljim tek metaforički jer situaciju snimam okom sokolovim, fotografski u sekundu brzo. On, pak, sa svojim vidom slijepog šišmiša ne odustaje od nakane da vidi nešto osim mutnih obrisa.
- Jest, pravo govoriš Homere! Ali, upozoravam te da spustiš pogled niže jer ju trenutno gledaš u pametno čelo.
ŠETNJA S DINOSAURIMA
Mudri znanstvenici su konačno potvrdili da dinosauri nisu izumrli već da su evoluirali u ptice, kokoši, tetrijebe, fazane i ostalu pernatu zvjerad. Dakle, evolucija je od njih načinila uglavnom ukusne delicije. Toliko da znate šta će evolucija vjerojatno učiniti od čovjeka. Nemojte se iznenaditi ako jednog dana evoluirate u hamburger.
Uglavnom, i ja sam od onih koji obožavaju TV serijal 'Šetnja s dinosaurima'. Toliko da ga i u praksi prakticiram samo što je kod mene odavno evolucijski priznat kao 'Šetnja s pticama'.
Dakle, evo nekoliko vrsta ptica koje šetači kroz Vinkovce ili uz Bosut mogu sresti.
Najplašljivije su divlje patke. Na to nemam primjedbe jer mi je drago da i ja mogu nekog zaplašiti.
Slijede sveprisutni labudovi. Nikako mi nije jasno da te ptice zapravo ne osjećaju strah od čovjeka, mene su žicali hranu ali ja nisam imao - sve sam dao Sanaderu.



Golubovi? Nemam baš visoko mišljenje o njima. Znate onaj izraz o pernatim štakorima koji se hrane od sirotih penzionera koji za kruh nemaju? Vidim da se sve češće pare s vranama pa im podmladak izgleda lijepo k'o kentaur - polakonj, pola kreten koji se pario s konjem. Dok sam bio klinac jedan od učestalijih hobija u ljudi bila je golubarstvo (osim u Dalmaciji gdje je zaživjelo galebarstvo) i tada sam znao bar desetak vrsta; danas znam za tiplere, prevrtače, pismonoše.. i to je uglavnom sve ako izuzmemo one neprijateljske koji nam se pokatkad otmu iz hlača, ili onog goluba mira što ga je Drug Tito puštao nesvrstanima. Ja sam ovog snimio nekidan (subota) dok se šepurio na jednom prozoru. Čak sam ga spustio u ruci na stazu ali se on odmah vratio na prozor - valjda ima bolji vidik, šta ja znam.



O sovama u vinkovačkom parku sam već pisao. Ova je jedna od dvije koje ni hladnoća nije otjerala na toplije tavane. Dosta dugo je pozirala a onda je zaključila da sam dosadan i odletjela na višu granu.



Papiga
Papige su ptice brbljavice i to je jedini razlog zašto ovu stavljam na blog. Kad ova papiga zaključi da ukućani ne pridaju dovoljno pozornosti njenoj priči ona se okrene razgovoru sa svojim odrazom u staklu. Padnu tu i teške riječi, pokoji ljuti kljucaj o staklo ako sugovornik ne odgovori...



Č'para
Zapravo, jedina ptica s kojom stvarno šetam. Pouzdana, ne priča puno, drži ritam hoda, trpi moje hirove - pogotovo kad nju koristim za svoje eksperimente s novim fotoaparatom.



VIDIMO SE NA ROCK MARINFESTU

veleBeat
evolucija za početnike
dva za jednoga, jedan za džabe
isprepadani @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008

Prvo; hvala (veliko H) svima koji dolaze na ovaj blog, čitaju i ostavljaju komentare – pisane, usmene, ili usrane, drago mi je vidjeti da ljude zanima to što pišem, ali...
Molim vas da u svojim komentarima ne trpate meni u usta ono što nisam napisao, primjerice; da ne volim mačke ili da mrzim kazalište. Nastojim pisati o onome što volim, znači da kad pišem o nečemu onda je to s pozitivnim predznakom. Druga je stvar što ne želim podcjenjivati sebe (a niti vas) i pisati stereotipno; moglo bi završiti tako da cijeli post glasi – Volim kazalište. Bio sam u kazalištu.  Nabijem vas na kino! Zna li netko što je satira, ironija, parodija...?

Dobili smo zamolbu da malo reklamiramo humanitarni rock koncert 'MARINFEST' a pošto ne znamo pisati reklame onda vas molimo da se pretvarate i posvuda posvima pričate kako smo super izreklamirali 'MARINFEST'. Toliko nam dugujete pošto vas nikada ništa nismo tražili i nikada vam ništa nismo dali.
Uglavnom, ovo je dobra prilika za kratki osvrt na moje mladenačke zablude, tj. utjecaj rocka na devastiranje slike o idiličnom provincijskom gradiću. Kič, kužite?!  
Vinkovačka rock scena pojam je koji govori o svojevrsnom fenomenu; naime, scena uglavnom ne postoji ali zato postoje rockeri koji s više ili manje uspjeha nastoje raditi ono što bi trebali živjeti. I obrnuto. Ne bih o dobrim starim vremenima jer ona ne postoje, postojao je samo jedan prostor: famozni Dom omladine u kojem je postojao kakav-takav kontinuitet svirki. Danas nema ni toga, povremeno zaživi (posluži svrsi) par kafića koji odrade potrebe prostora za svirku...
Zanimljiv je odnos Grada spram ljudi koji žive rock, od kojih su neki kulturom debelo zadužili isti grad, jer je fascinantno da već skoro dva desetljeća nema prostora koji bi zadovoljio potrebe urbanih 'rock' građana. Nasuprot toga, grad je krcat KUD-ovima koji njeguju seoske narodne običaje i plesove, najveći među njima nosi ime najpoznatijeg ljubitelja narodnih plesova i običaja Vatroslava Lisinskog, i svi odreda imaju zaštićeni status i prostore za vježbu, o sponzorima te novčanoj pomoći grada i slično nema smisla govoriti. Na kraju krajeva imaju i godišnju manifestaciju gdje nama urbanijima demonstriraju svoju moć.   Kako je moguće da jedna kazališna predstava dobije sto tisuća kuna od grada a rock glazbenici nemaju Dom u kojem bi imali slobodu i mogućnost realizacije raznih urbanih događanja. Kako je moguće da neko naše građansko društvo organizira godišnju zabavu s tamburašima a ne rockerima? Seljačine i poturice!  Malograđani!
Pa, treba li rock u gradu zaštititi? Treba ga jebat! i nagaziti do jaja pa će se možda i trgnuti i shvatiti svoju ulogu u životu urbanog odrastanja mladih. Malo buntovništva, bezobrazluka, prsta u oko, noge u jajima grada... ne bi škodilo. Danas gradom defiliraju primitivci koji praše Cecu u centru grada (pored gimnazije), ruše spomenike, saniraju izgled grada rušenjem starih zgrada i instalacijama kojekakvih elektronskih reklama... 'Danas' je možda najbolje zaboraviti. Ali, to ćemo sutra.
Tako je – kako je.
Ja sam, naposljetku, sretan da ovi ljudi koji sviraju rock rade to što rade unatoč svemu,uprkos svima i samo za svoje osobno zadovoljstvo – zadovoljstvo stvaranja i glazbeno umjetničkog izražavanja na civilizacijskoj razini primjerenoj 21-om stoljeću.

U trpljivim sam kontaktima s nekim našim glazbenicima pa iz prve ruke znam šta rade i koliko se vesele svakom uspjehu. Septica (link) je prije desetak dana odradila dobar koncert u Lukavcu (BiH) a konačno su krenuli i sa studijskim snimanjem pjesama koje već znam u koncertnim izvedbama. Svejedno željno iščekujem čuti 'Biač' koja bi s pravom produkcijom i marketingom trebala biti uspješnica. Moja nećakinja od 5 godina već drugu godinu pjeva samo tu pjesmu a djeca su najbolji pokazatelj koliko je neka pjesma zarazno slušljiva – sjetite se samo Ede Maajke i 'Prikaza'. Drugi je par kečeva koliko će Septica kao bend iz provincije znati i moći materijalizirati takvu pjesmu. Ali, kvalitet imaju, ipak je to naš jedini bend koji imaju službeni cede i materijala za puni samostalni koncert.
The Karambol je družba koja ima konstantu nastupanja ali i snimanja pjesama. Upravo su odradili koncert u zagrebačkom SAX-u, pretpostavljam da je sada na redu album pa će biti zanimljivo čuti kako će zvučati stare pjesme (ako ih snime ponovo) jer su u međuvremenu svirku doveli na višu razinu od prvotne. U svakom slučaju, njihov najvažniji adut je upornost i marljivost, pa s pravom očekujem da budu važna karika vinkovačke rock scene. Da, i da pomognu u stvaranju još kojeg benda kao što su to učinili pri oformljivanju sestrinsko-djevojačko rock grupe 'Punčke'. Cure su trenutno u fazi snimanja pjesama pa se i od njih može svašta očekivati.
KARAMBOL
(link)

MALO SAM SE IGRAO S FOTOGRAFIJOM KOJU SAM PROLJETOS SNIMIO

'Pogreb X' je prva grupa kultnog Satana Panonskog, ljudi su napokon ušli u studio (požeški DEPTH) i snimili svoje stare pjesme u obliku kakvom ih danas čujemo na kocertima. Upoznavanje s novim aranžmanima  starih pjesama glavni je adut budućeg cedea, ali i predstavljanje ljudima koji još ne znaju kako danas zvuči 'Pogreb X'. Preslušao sam materijal koji nosi radni naslov 'IZA ZIDA' i nemam većih zamjerki. Zapravo, na momente su me pjesme bacale u zlatno doba Punka i Novog vala – što s jedne strane govori o slabostima današnjeg iskomercijaliziranog punk-rocka, a s druge o značaju koji je Pogreb X imao (ili trebao imati) na ovim širim prostorima. Problem je u činjenici da od ove ekipe svi očekuju nove (slične starima) pjesme a teško da itko može ponoviti takvu drskost i bezobrazluk tipa 'šta mi možeš'. Pa šta!? Nitko ne očekuje od starih Sex Pistolsa novu 'Anarchy', niti od starih Stonesa novu 'Satisfaction'...  No, grupa ima budućnost, njihov frontmen Adolf je oličenje scenskog izvođača i moja najveća želja je da mi Djed Mraz za poklon donese duet Septice i Adolfa.
PO MOJOJ ZAMISLI NAŠ STRIP CRTAČ NENAD BARINIĆ NACRTAO JE OVOG LEŠINARA
A JA SAM IZDIZAJNIRAO PRIVREMENI OMOT CEDEA POGREB X-A

Postoji još nekoliko grupa ali o njihovom djelovanju nisam previše osobno upoznat pa ne želim nagađati ili pričati nešto iz treće ruke.
Unatoč nedostatku uvjeta za redovne svirke, naše grupe nekoliko puta godišnje tradicionalno održe GRUPNJAK – zajednički koncert koji na najbolji način demonstrira zajedništvo vinkovačke rock scene. Meni je najbolji naziv za takva okupljanja 'Grupnjak' ali oni uvijek inventivno smisle novi naziv; prošli skup je bio FUCKLOR OFF, a slijedeći je Rock-MarinFest. Tradicionalno uvijek izostane jedna od grupa, prošli put je to bila Septica, ovaj put Pogreb X. Uglavnom, koncert je humanitarnog karaktera i sav prihod od ulaznica ide za opremanje stana u Zagrebu za roditelje djece oboljele od raka. A biti će to dobra prilika za upoznavanje i ostalih naših bendova.
I, zabava!
Pametnom dosta. 
veleBeat
štakoštadakošta
Djed Mraz za glupane koji vjeruju Coca Coli

isprepadani @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008

ZBOG PORADI MANJKA AMBICIJA
PREDSTAVLJAMO PREDSTAVE

U Vinkovcima se sve češće događaju i pojavnosti koje nam se pokušavaju prikazati kao normalne. Recimo, rock koncerti o kojima sada nećemo pošto imam problema s želucem. Uglavnom, podržavam odgovorne koji vode brigu o rock kulturi u ovom gradu, jer samo zahvaljujući njihovom lošem radu i neodgovornosti spram urbanog duha, moguće je da nam se ponekad i dogodi neki koncert. Čujem da nam za Novu godinu dovode Crvenu jabuku – ajme ludila!, još kad obučem majicu Ramonesa... biti ću pravi rocker. Volio bih da svira i Đeram uz pratnju Karme, te da bude čvaraka i kuhanog vina... ali to je previše rocka – mogao bi netko pomisliti da se drogiram!?
A da se drogiram, vjerojatno misle i prolaznici dok u vinkovačkom parku gledam visoko u krošnje drveća, nije istina!, tako mi zadnje doze Vinkovačkih jeseni!! U ovo doba između jeseni i zime kad opadne većina lišća, u krošnjama drveća u središnjem parku mogu  promatrati sove. Zna ih biti preko stotinu. Sada se već polako sakrivaju na skrovitija mjesta, vjerojatno ih u dnevnom drijemežu ometaju dosadni promatrači poput mene. No, šta mi mogu, jači sam – imam fotoaparat...

U pretprošlom postu predstavio sam našeg književnika Milana Maćešića. Najnovija vijest glasi da je dotični pisac koji u Vinkovcima ima status niškoristi nastupio u 'Najslabijoj karici' – I POBIJEDIO!! Čovjek koji kod nas ne postoji kao karika uopće, u Zagrebu je ispao najjača karika. Odakle mi je to poznato? Draga djeco, ukoliko imate znanja, potencijala i poštenja – bježite u Zagreb! Ovdje, čak i da vam podignemo spomenik za zasluge, naći će se već neko tko ima čvrst stav i dobro ubrzanje...


A našem prijatelju Milanu Maćešiću
ČESTITAMO
No, u ovom gradu prave gadosti događaju se iza zidova! A-ha. Iza zidova Gradskog kazališta gdje se povremeno održavaju kazališne predstave! Nemojte da vas zbuni očigledna logika. Ja sam nasjeo pa sam bio na zadnje dvije predstave za 'odrasle' i izgubio nevinost te djetinje iluzije o životu kao normalnoj pojavi.
Da ne duljim, prva predstava je bila 'Nagon' po tekstu njemačkog autora,
Franza Xavera Kroetza a u izvedbi Gradskog kazališta Požega, komedija – rekli bi naivni poznavatelji njemačkog humora. Zapravo, radnja se odvija oko muža koji s ženom nema slične interese pa se okreće svojoj mladoj zaposlenici koja mu se, razočarana što je neće zadovoljiti pervertit netom pušten s teške robije, poda eksplicitno i hard-core... uglavnom,  osim preljuba, pohote, egzibicionizma, pokušaja ubojstva i sličnog repertoara dogodovšina poznatih iz sapunica, slijedi poučan zaključak da su muškarci svinje kojima vlada nagon a mudra žena mora znati otrpjeti samo jednu ljubavnicu. Znate, ako je vjerovati Bozaniću, mi smo kršćanska zemlja.

Mišljah jadan da će predstava 'Vjenčani list' židovskog autora Ephraima Kishona biti čednija, ali, avaj... Što je vama, ljudi?! Mogli ste reći pa da ponesem video kameru. Dakle, riječ je o jednom paru koji nakon 25 godina zajedničkog života otkriju da nisu u braku. Svađaju se cijelo vrijeme dok njihova kćerka salijeće naizmjence zaručnika i nekog lika koji glumi frajera. To još ne bi poljuljalo moja moralna uvjerenja ali se u sukobe upetljava i udovica sa ogromnim dekolteom... A bio sam siguran da nakon Sevinog filma nemam više šta kulturnoga za vidjeti? Kishona izuzetno cijenim kao autora prekrasnih humoreski ali nakon što je ovo potpisao definitivno odustajem od prelaska na židovstvo. Unatoč tome – pare i dalje ne posuđujem, osim uz poštenu bankarsku kamatu s hipotekom na kuću, ženu, djecu i naredne dvije reinkarnacije.



(klikni za link)
Riječ dvije o fanzinu 'Vidimo se u Živinicama' kojeg možete nabaviti preko našeg eminentnog blog-autora Paškoslava Pakšua (klikni za link)Kvalitetan papir i tisak, te doista maštovito grafičko uređenje  navest će svakog da prolista tu tiskovinu koja obiluje i drugim vrednotama osim navedenih: recenzije (glazbene, filmske...), modni i prehrambeni savjeti, kutak za religiju, opsežan dodatak za kladitelje, priručnik za mlade masturbatore... Posebna priča su priče ispričane kao naoko priče a zapravo nitko ne priča jer sve je napisano. To je bolje, mislim, jer čim netko zna pisati garant je i pismen, samo bi mi još falilo da čitam priče neke nepismene budale. Sve objavljene priče iz fanzina već su objavljene na blogovima raznih autora, odišu raznolikošću stilova, svježinom pristupa i slobodom književnog izražavanja koju treba zabraniti.

Najveći dio tekstova već uživa kult status među internet posjetiteljima i baš stoga je pohvalno da ostanu zabilježeni i u ovom tiskanom obliku. Papir ima svojih prednosti. Recimo, policiji je lakše zapaliti hrpu papira kao u 'Fahrenheitu 451' ili u doba nacističke Njemačke, a ne kao danas kad jadni i potplaćeni policajci moraju tegliti cijele kompjutere.
veleBeat
do slijedećeg ukazanja
spomenik međutrenutku i zadnja šansa za bod u gostima
isprepadani @ 08:57 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008



Ne bih danas ništa pisao
Ionako me samo tišina sluša
Svjetlo se tek u mraku vidi
Sve ostalo su boje
A boje su
Mrrrrak





s poštovanjem
veleBeat
uzduž i poprijeko, ravnam ukrivo
isprepadani @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2008

DUH IZ PRIVLAKE
Rođen je u Privlaci pokraj Otoka pokraj Vinkovaca 1960-e, dakle, sve okolnosti za uspjeh i sretan život bile su zajamčene u startu. Ili je bar tako glasila čestitka na glazbenim željama Radio Vinkovaca. Istina je nešto surovija.
On je Milan Maćešić i ima novu knjigu.

Volim umjetnike zavaljene u komociju redovnih primanja i potrošačkih aranžmana, koji imaju krasne obitelji, lijep posao u državnoj službi, dnevnice s kojim krpaju rupice, plaćene putne troškove, ... Njih je lako voljeti. Dok čitaju sami sebi riječi divljenja, podaprani, nauljeni i ponosni na švedski stol, nećete kod njih primjetiti srama zbog činjenice da ih snima lokalna polit-epepe-teve, niti će ih išta pokolebati u stavu da je njihova vjera u svoju umjetnost proporcionalna vjeri u čvrstoću sustava.
Milan Maćešić nije ništa od toga, on je pisac kojeg istinski poštujem. Zašto?
Ne ide uz dlaku ni prijateljima ni neprijateljima, bolesno strastven čak i kad brani beznačajno stajalište, teško dostupan na mobitel ... A ne, to su stvari zbog kojih mi ide na k... Sarajevo!
Taman dođem do toga da se počnem veseliti svakoj njegovoj novoj knjizi pjesama a on... krene pisati priče.
Politički angažiran tek toliko da održi nadu kako će se i on jednog dana uvaliti u neki državni ured. Malo sutra, puno nikada... !


'Flying Gospel' je knjiga bez ključa ili kalauza, zbirka istina o odrastanju/starenju kroz niz skoro bezvrijednih uspona i epskih padova. Lijepo mi je bilo čitati s kakvim dječačkim oduševljenjem oživljava dane kad je zarađivao po nekoliko stotina njemačkih maraka, e da bi na slijedećoj stranici opisivao  preživljavanje bez kune... Priča naših života.

Dakle, drugi cimer neko vrijeme bil je neki dedek koji je surfal delirijem puna dva tjedna (apsolutni rekord). Da, sjećam se da me je sin, kad sam se javio kući i rekao mu gdje sam, pitao jesu li me pokupili, dok je moja bigotana majka stalno lagala okolo da sam «na pluća» jer, ovo je za nju i one oko nje sramota, a ne bolest. A sramota je ustvari bilo ono prije. Ipak, sumnjam da se baš na tu bolest odnosi ona von Humboldtova da će doći vrijeme kad će se bolest smatrati sramotom, jer će ljudi shvatiti da ona dolazi od ... *-*-*-*-*-*-* odlomak iz knjige

Svaka priča zapravo je situacija u kojoj autor izgara, prvo kao čovjek a onda i kao umjetnik, samo što se na početku svake priče, iz pepela ne pojavljuje blistavi Feniks već čovjek, ošamućen i još nabrijaniji, spreman za još teži udarac ispod pojasa i muški poraz na bodove.


Treći cimer bil je neki Darko, kuhar iz Zagreba, kojemu sam isprva govorio vi, da bi se uskoro ustanovilo da je od mene stariji svega tri godine (izgledao je najmanje petnaest). Ali, to njegovo pijenje! Pa to je bio njegov način života! On se tako slagao sa svojom «babom» da je to za nepovjerovati. Dakako da sam mu ja pisao i «moj alkoholizam» i «plan rehabilitacije« jer, on ne vidi i ruke mu drhte, a gospon pisac to bu već znal kak'. Sad, nekom prilikom na jednom satu bilo je govora (grupni rad) o tome da nitko od nas ustvari nije bez problema u obitelji. «Tko od vas nema problema u obitelji? « - pitala je psihologinja. Darko se javi - Ja! Psihologinja ga je samo pogledala s blagim, ironičnim, čuđenjem, a ja sam dometnuo da je to istina jer da sam se u to osobno uvjerio. Nije nam povjerovala. Pisanje «plana rehabilitacije« bio je pravi - bum! Ukratko Darko je tražio da složim tekst u stilu da on zapravo ne zna šta će i kako će kad izađe jer, dečki vani nisu nikaj ni bolji ni gori od njega, svi oni žive isto i ni'ko nikoga ne smatra alkoholičarem. Kajgod! Međutim, sad, kak svi znaju daje bio na liječenju, on se boji da će ga početi smatrati takvim. Neš ti fiškala! To su frke! Koja Jelinekova šema, koju je, uzgred, jedva naučio (tri puta je polagao samo nju)! Stanoviti pak Aziz, doznavši napokon što znači recidiv, u nevjerici je strepio nad svojim «planom rehabilitacije« ne znajući što da napiše jer on još uvijek nije načisto da li će, kad izađe, nastaviti piti ili ne, jebote!  

Na samom početku knjige Maćešić pita:
Zašto bih vam lagao?
Crni Milane! Zašto i inače ljudi lažu o sebi? Stoga jer neki narodi tradicionalno ne vole da ih se fotografira, jer istina razgolićuje i oslabi pojedinca, narod, državu, poduzeće... Marketing, he! Cijeli svijet se bazira na laži i ne bi se tolike pare lupale u obavještajne službe, SUP-ove, MUP-ove i slične skupove kada bi ljudi nosili istinu kao AXE efekt za kojim se okreću cure. A to ti dobro znaš, moraš to dobro znati, toliko ti se puta istina aperkatom vratila u prazan želudac , u samo središte ljudske relativnosti, da ti se već iskreno divim i odavna sam ti oprostio tvoje zbjegove u maliganske labirinte.
Pokušaj provokacije s ubacivanjem imena Swetozar završio je tako da u svom gradu ne može pronaći mjesto za promociju knjige. A lijepo sam mu govorio da bi s imenom Guzoljub prošao puno bolje. Sad se hvali kako ima ponudu Srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta' da mu objave slijedeću knjigu. Jake ti sreće! Možda planira poput Andrića - prebjegom do Nobela. Hm, ako je za pare, već ga je pretekla vrhuška...
Milan Swetozar ima plan; treba napisati toliko i toliko knjiga te tako priskrbiti mirovinu kulturnog djelatnika. Plan ima samo jednu manu; te mirovine, kao i sve u ovoj državi osim saborskih, su dobre za guzicu obrisati i sigurno neće s takvom mirovinom osigurati mirnu starost.
Rekao bih ja njemu šta može napraviti s tom mirovinom ali.. vjerojatno će me i zbog gore napisanog stjerati u k... Sarajevo! pa ću na kraju samo preporučiti da knjige ovog izuzetno provokativnog modernističkog književnika potražite u svim svojim bolje opskrbljenim Gradskim knjižnicama. Jer je dobar i pošten pisac a ne stoga što sam ja rekao da potražite. 
Ili, ako vam više paše – jer sam ja rekao da tražite!

A za Vas kojima nije dosta Maćešića - evo i nekoliko njegovih oštrih odgovora na nekoliko mojih meko kuhanih mućaka.

-    Da li i bogati umiru?
-    Ne, oni se provlače kroz iglene uši, a deve idu u kraljevstvo nebesko.
-    Da li bi radije vragu dao dušu u zamjenu za talent ili bi radije političarima dao obraz za financijsku sigurnost?
-    Političarima bih dao po obrazu dlanom, a nogom u guzicu dok bih se s vragom nastojao nagoditi sukladno staroj hrvatskoj nagodbenjačkoj politici.
-    Pišeš li knjige s predumišljajem, tj. tako da u početku pretpostaviš sadržaj i konačni izgled?
-    Pisanje je dijalektika, akcija za koju nikada ne znam kako će završiti. Tekst dobrim dijelom pisanja-putovanja vodi pisca, a ne obrnuto...od smjera kazaljki na pješčanom satu. Kako u prozi, tako i u poeziji. S dramom je bitno drugačije. Tu se moraju unaprijed odrediti gabariti, odnosno jasna ideja. O tome svjedoči i Ivo Brešan. Uvijek polazim od ideje, koju zatim raz(g)rađujem, dograđujem, izgrađujem.
-    Pošto domovina?
-    Misliš bez ZERP-a, Svete Gere, Sutle, Dragonje, Perzijskog, pardon Piranskog zaljeva, Prevlake...
-    Od koje žive ili mrtve osobe bi mogao primiti kritiku zdravo za gotovo?
-    Isusa.
-    Imaš li neko homoseksualno iskustvo?
-    Ne-mam.
-    Koji stil uvlačenja preferiraš: kraul, slobodno, dvonožni, monetarni...
-       Nevidljivi.
-    Koliko bi najviše platio diplomu?
-    Jednom od svojih knjiga...bez potpisa budući da moj potpis stoji čitavo bogatstvo, tj. jednoga dana će zasigurno stajati.
-    Bi li radije bio skretnica ili skretničar?
- Odavna sam izvan svih mreža crta što se ukrštaju...presijecaju...osim ako jedne zimske noći neki putnik...
-    Piće? Ja častim...
-    Nikad ne reci nikad!
-    Postoji li turbo-književnost?
-    Za muziku Satana Panonskog sam napisao da je to turbopunk budući da je od šargije nemoguće napraviti fendera kao niti od govana pitu. Tu i takvu, uvjetno nazvanu književnost pišu uglavnom ženske feminističke kokoši...kad već postoje muške šovinističke svinje...
-    Vjeruješ li da postoji život dostojan čovjeka?
-    Da. Ali je uistinu malo ljudi dostojno života u koji su, čini se, zalutali nekakvom neshvatljivom karmičkom greškom pa bi sad kroz iglene uši... u kraljevstvo nebesko.
-    Kad gledaš svojoj djeci u oči – što najčešće osjećaš?
-    Strah. Više ništa.
*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*
veleBeat, posljednje počivalište:
Republika Volim Sanadera, grad: Kriza je al svejedno ga volim,
ulica: Sanader je najljepši genij, kbr: e, to pitajte Fabera jer ja nisam normalan

Eh, upravo dobih mejl od Paška Pakšua, stavljam ga ovdje u nadi da će pridošli shvatiti razloge.

Pajo Paksu ___ za mene   
pokaži detalje 22:13 (prije 0 minuta)
 
ako pocmem pisat komentar na blogu objavice mi samo onoliko kolko dozvoljavaju, a to moze biti dosta ili premalo pa zato komentar saljem tebi, a ti ga mozes postavit na blog pod mojim niknejmom paško p
komentar:
cini mi se da ja i milan macesic bolujemo od iste 'plucne' bolesti. i tu svaka moja slicnost s macesicem prestaje.
onaj dan kad smo se sreli i kad si mi reko da pravis osvrt o macesicu, sutijo sam ko pizda ijako sam htijo rec da radis osvrt o knjizevniku macesicu. nesto u mojoj pijanoj kori mozga je ostalo memorirano. i nakon sto smo se razisli ja sam stidljivo pito svog brata Bluza jel cuvo za Macesica, a Bluz mi je reko: pa to ti je pisac iz vinkovaca.
evo sad sam sazno vise. nije iz "vinkovaca" nego iz privlake.
Privlaka je selo ili grad poduzetnika i tu su potekli mnogi: miljenko boskovic, pokojni bajo, markic makart, pero bebek, krmek, prkacin skorpion, dzelalija trgovac i vjerojatno mnogi drugi za koje ne znam.
iz privlake je poteko i mirko filipovic i zan klod van dam je reko kad je doso u privlaku da se osjeca ko kokuce...
na zalost macesic nije ni poduzetnik ni kungfu ili kaki vec borac...
on je samo pisac, pjesnik...i borac, ali ne kungfu.....
bilo bi zalosno kad bi si moro odsjec uvo ko zan klod van gog i da nakon 50 godina nakon njegove smrti slike dostizu vrtoglavu cijenu, a sto teknika napreduje cak skeniraju od vinsenta van goga platna i vide da je doticni crto preko postojece slike, jer nije imo novaca za nova platna. kakva ironija! umro u bijedi, a dam se kladit da ruski, americanski, kineski, arapski...i ostale pizde tajkuni imaju bar jedan njegov original. 
to nebi volijo macesicu, a mozda ce neko smatrat neumjesnom usporedbom milana i van goga, a ja ope mogu postavit protupitanje: ko je uopce zarezivo van goga od njegovih suvremenika i ljudi u vremenu kad je zivijoooooo.
 sjetimo se vinkovcana ivana i josipa kozarca, dionizija svagelja, dubravka matakovica i jos mnogi drugih koji mi ne padaju napamet.
neki od navedenih su tek nakon smrti dobili mjesto u povijesti da li domacoj ili svjeckoj, a neki tek moraju umrijeti kako bi usli u povijest.
e da, kupicu knjigu od macesica i to od tebe Velebeat, a ne zbog tog kako bi se "smilovo i pomogo milanu" vec zbog toga da je procitam, jer si me zaintrigriro sa onim nekim citatima iz knjige, a i neda mi se ici po knjizarama di trgovci uopce ne znaju sto prodaju.
 biljezim se sa stovanjem



isprepadani @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.