NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » lis 2008
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - listopad 2008
četvrtak, listopad 30, 2008

Jeste li ikada pomislili da se u svakom trenutku netko poigrava vama, vašim odlukama, slobodnim vremenom, zabavnim aktivnostima, vremenom, egzistencijom…? Pa, i kad dođete na omraženi blog ostaviti uobičajeni uvredljivi i besmisleni komentar zapravo ulijećete u kandže vještog i beskrupuloznog manipulatora, u ovom slučaju – mene.
U prošlom postu postavio sam nepostojeću djelimičnu zabranu te sam još zamolio one kojima nisam mogao zabraniti komentiranje da sami sebi zabrane isto. I, svaka vam čast, poslušali ste zabranu koja ničim nije utemeljena osim besmislenim tekstom i mojim klimavim autoritetom. Izuzetak je 'scar' koji je rođeni otpadnik i neko dijete koje je zalutalo u svijet odraslih igara ali je bar odaslalo jasan komentar –poruku 'Živjela sloboda' i time pokazalo da na mladima svijet ostaje. Kuku lele!
Što nam sve to govori, ta moja igra s vama i sa zabranama?
Zabrana koncerata, obilježja, slogana, pjesama, kazališnih predstava... vjerske zabrane, sudske zabrane, roditeljske zabrane, radne, školske, zabranjene pjesme i priče, stranke, GMO-a, abortusa, kloniranja, eutanazije, zabranjene pasmine ...
Zabrane vas čekaju iza čoška s batinom u ruci. Deset Božjih zapovjedi zapravo su dvije-tri smjernice a ostalo su stroge zabrane. Zabrane su u osnovi nastanka civilizacija i stoga nam je teško povjerovati da su pogrešne i još, božemesačuvaj, kontraproduktivne.
Je li i vama palo na pamet da u vrijeme totalitarnog režima skoro pa i nismo čuli riječ zabrana, dok danas u razdoblju demokracije i sloboda jedino i slušamo o zabranama?!





Zabranjivati zlo jednako je smisleno kao i dozvoljavati dobro.
Čvrsto stojim iza toga da je jedina alternativa zabrani u mogućnosti izbora. Odakle nekom padne na pamet da mladi neće piti alkohol ako im to zakon zabrani. Pa, bar maloljetnici ne odgovaraju krivično – odgovaraju odrasli koji im ta sranja prodaju, a mladi svejedno i dalje piju, puše, drogaju, kockaju se... Gdje je alternativa zabrani? U mogućnosti izbora, u slobodi da se opredjele... Ali za što? U našim gradovima nemate pravog izbora za mlade – ili ulica na kojoj siromašna mladež pije alkohol iz boca ili kafići u kojima bogatija mladež pije alkohol iz čaša.
Govorimo o slobodnom vremenu koji su najveći uzrok problema kod ljudi. To treba zabraniti – slobodno vrijeme. Ali, Japanci ga baš nemaju pa se ubijaju od besmisla života i preopterećenja.
Zabrane su osnova bilokakvog kontakta među ljudima, bez obzira na sličnosti ili razlike među njima , i način na koji bi trebali primiti zdravo za gotovo da u nekim situacijama gubimo slobodu izbora.

Zabraniti govor mržnje jednako je smisleno kao i dozvoliti govor ljubavi.

Obje vrste govora, ako ih tako možemo nazvati, kazuju nam nešto o govornicima što ne piše u diplomama a dobro je znati. Ukoliko zabranite govor mržnje možda nikad nećete saznati kakvog psihopatu imate u kući ili na poslu, u vladajućoj stranci ili u bolnici gdje vaš život ovisi o tome da li vam je naci-liječnik uspio prebrojati krvna zrnca ili ne. Ne znam kako drugi ljudi, ali ja bih radije da mogu birati između onih koji se očituju u mržnji ili ljubavi.




Budali nešto zabraniti isto je kao i pričati s budalom.
Današnji odvjetnici to riješe tezom da njihov klijent pojma nije imao da će žrtva stradati od 12 uboda nožem kirurški i geometrijski pravilno raspoređenih između jetre, gušterače i kuhinjskog stola.
A, pametnom zabraniti? Pročitajte opet onaj dio s odvjetnicima koji zabranama brišu cipele.
Zabrana ulaska u zemlju, izlaska iz nje.. pa, kud ću više, pobogu!?
U vrijeme svih mogućih sloboda sve je više udruga koje se zalažu za zabranu nekoga i nečega.
Svim svjetovnim i duhovnim zakonima zabranjeno je ubiti čovjeka pa opet... Vidite i sami. Sustav u kojem pošten čovjek ne može dobiti putovnicu bez rodnog lista a dobije je ubojica iz druge države s ogromnim dosijeom i izgonom iz Bugarske... Eeeej, Bugarske! Pa, ti vjeruj da te štiti zabrana 'Ne ubij' ili neka ustavna definicija o pravu na život.
Zakoni su nam pretrpani zabranama čiji je cilj poštivanje nekih sloboda, istovremeno, uživanje svakog tog i najsitnijeg atoma slobode plaćamo u vidu kojekakvih materijalnih davanja i ograničavanja drugih sloboda. U moru tih zabrana nalazi se i hrpa besmislenih zabrana čija je svrha da zakamufliraju postojanje onih koje idu u korist određenih grupacija.
Što nam se događa? Što učiniti? Ljudima koji vode državu jeftinije je donijeti neučinkovite zabrane negoli realizirati skupe alternativne mjere kojima bi spriječili neprihvatljivo ponašanje pojedinaca.
Što se postiže zabranom pušenja u javnim prostorima? Hoće li ljudi prestati pušiti? Hoće li im država pomoći u odvikavanju? ... A-aaa! Nikorette žvakaće za odvikavanje koštaju dvostruko više od cigareta! Postoji li neki program odvikavanja na razini države koji ima konkretan učinak? Koliko je novaca od poreza i trošarina na cigarete otišlo u nabavku skupe medicinske opreme kojima bi se pomoglo pušačima koji su kroz te iste poreze i trošarine platili unaprijed da im se pomogne? Ta zabrana pušenja stvoriti će samo krug nezadovoljnih pušača koji će narednih mjeseci i godina s pravom galamiti zbog ograničavanja svojih sloboda. Vlasnici lokala, poduzeća, kojekakvi uredi... investirat će u izgradnje posebnih prostorija-kaveza u kojima će se pušači gušiti u još većem dimu. SRETNA DRŽAVA POSVUDA. A, mislite li da će se država pomiriti s gubitkom od manje trošarina na cigarete? Ma, ona će se već naplatiti, zna se i od koga – od sviju, poskupit će plin, struja, gorivo, voda i odvjetničke usluge. Jedna zabrana a toliko mogućnosti za profitere svih sorti! I kriminalnih, naravno – ne zaboravite tzv duhansku mafiju.
Ukratko, manje zabrana a više učinkovitih mjera i predradnji kojima bi poništili potrebu donošenja imbecilnih zabrana.
Čitao sam u novinama da su u jednom austrijskom gradu poskidali većinu prometnih znakova - što i nije problem ako se pridržavate osnovnog propisa da onaj zdesna ima prednost, smanjili su broj prometnih nezgoda a grad im više ne izgleda kao odlagalište prometnih znakova.
Premalo je ovdje mjesta za temu učinkovitosti i svrhe zabranjivanja pa sam vas samo htio ponukati da obratite pozornost i ne prihvaćate olako proglašavanje kojekakvih zabrana. Ako ništa drugo, bar na ovom blogu možete mojom virtualnom zabranom obrisati svoju virtualnu guzicu. Dobro je za vježbu a ne smrdi.
Znam da mi je tekst konfuzan, ali je u frci i s razlogom pa nemojte biti previše kritični.

Na gornjim fotografijama zahvaljujem prijatelju Gnjavatoru koji, za razliku od mene, ima živaca snimati naše gluposti.
Gornja fotografija pokazuje dva znaka koji zabranjuju skretanje lijevo i desno a ispred su kuće, slično je i na fotografiji pored najgornje - ne možete u Županju, niti u Vinkovce a bogami, naprijed je beton...
Donja fotografija pokazuje šumu znakova - vjerujte, u pravoj šumi nema znakova i puno je manja mogućnost da se izgubite. Hvala, Danči!
veleBeat, zavidna moć slabosti, uspjeh u ljubavi i truba u povečerje – za nevjernike samo čoek i po
isprepadani @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008
Pokvareni, smrtonosni virus napao je naš dragi, neopjevani blog i počeo nam brisati skoro sve smislene i iole pametne komentare. Dok ne riješimo problem prisiljeni smo aktivirati simpatičnu opciju koja se zove 'Zabrana komentiranja'. Nažalost, bloger hr ima samo opciju zabrane anonimnih komentara pa ovim putem molimo registrirane korisnike da uvaže našu želju i sami sebi zabrane ispade u vidu komentara.

ŽIVJELA SLOBODA ZABRANE!!!
ŽIVJELA PAMET – MA GDJE BILA!
MOGUĆNOST IZBORA
KAKAV TAKAV OSJEĆAJ
ZA KRUPNE SITNICE…
A JA…
JA SAM JOŠ UVIJEK PRVI RAZRED
NE ODUSTAJEM
SAMO SE PONAVLJAM
NE ODRASTAM
STARIM
I DOISTA
KAŽEM VAM
DOISTA
PRESTAR SAM ZA TUĐA SRANJA
PRESTAR ZA TOLIKA PONAVLJANJA







BILO JE I VRIJEME
veleBeat d.o.o. pronevjera, utjerivanje i gledanje u križ
isprepadani @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008


U posljednje vrijeme mi se posrećilo.
Možete biti bezobrazni i misliti svašta ali ja mislim na svoj hobi - crtanje portreta.
Javljaju se s narudžbama Splićani, Osječani, ali priznajem - Vinkovčani uvjerljivo vode.
Ovo su otac jedne Vedrane i majka jedne Dore.
Ne, nije poluobiteljski portret.
Njihove portrete ne povezuje ništa osim moje ruke i nekoliko istih olovaka.




U međuvremenu pravim predahe.
Sebi za dušu.
Slikam bijelom i sivom bojom po crnoj podlozi.
Još uvijek se ne usuđujem dodati boje.
A kad se jednom odvažim i na taj pothvat, vjerojatno će u boji biti jedino podloga.
Za sada - iz mojih ruku Tamara Obrovac kroz moje oči.
I dušu.




Č'para - vidim ja i ružičasto
isprepadani @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 19, 2008

-    Nitko mi ništa ne može, odvažna sam i neslomljiva duha, bla bla bla...
Nisam slušao jer kao pravi vođa čopora osluškujem sumnjive zvukove, motrim na sjene i prijeteće pokrete.
-    Pazi!!! Bježi...
To se ja tako izderavam u panici dok Č'paru iz mraka, u rikvercu, napada ludi automobil, marka: kreten, tip; oko 50 godina, majka: opsovana...
-    Kako? Otkuda? Zašto...?
-    Misliš – kako nastaju babe? Otkud maloljetnici dijete? Zašto djeca piju? ...
-    Pa, nije smiješno. Skoro me zgazio.
-    Opravdano. Otkud tebi pomisao da možeš nesmetano šetati pješačkom stazom? Zar ne znaš da su to površine koje su prije svega namijenjene za terase kafića, a potom i za parkiranje. Baš si naivna, kako takve puštaju da završe škole... Ukoliko na pješačkim stazama nema terasa niti automobila tada to znači da su nekvalitetne pa se prekopaju i popločaju mramornim kockama kako bi privukle potencijalne vlasnike terasa i vozače.
-    Ti se zajebavaš umjesto da zoveš policiju!
-    Dušo, policija ima pametnija posla, rješavaju ubojstva, premlaćivanja...
-    Ma, bolje da ih i nema!
-    E, tu si blizu istine. Prava policija je idealistička izmišljotina, poput Dinama u Ligi Prvaka...

-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-

Sunce moje. Ne Č'para već Paško Pakšu koji nas je na prevaru namamio na druženje, nadrozirao kavom i utrapio nam Reiserov strip album 'Život okorjelog pokvarenjaka' objavljenog u izdanju Šarenog dućana.  Dobri Pakšu nije ništa tražio zauzvrat ali smo mi svejedno izobećavali svašta: mir u svijetu, nahraniti gladne, školovati vozače, opošteniti političare...
Moja generacija, stasala na Novom valu, Jean-Marc Reisera upoznala je preko Poleta u drugoj polovici 80-ih kao originalnog superheroja i beskarakternog borca protiv licemjerja.  Reiserov junak nema plašt, čeličnu šaku, zlatni pištolj, ne leti (mada, i pad je let), ne tuče se... On provocira dobre i poslušne građane, napada njihov imunitet, i... i stoga je Pokvarenjak.



Da ne serem dalje, album preporučam svakom zdrave pameti, a ja sam, ponukan koloriranom naslovnicom, odlučio isprobati obojiti jedan strip. Hmmm... Nije mi to trebalo. Ma, jest! Da nisam, ne bih to bio ja!





-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Č'para i ja odlučili smo se na kupnju boljeg fotoaparata. Posudio sam na probu jedan za koji sam mislio da ima sve što treba za pristojno educiranog amaterskog fotografa. Prva proba je bila i najvažnija. Č'para je inzistirala da odemo u kazalište na predstavu 'Dani vina i ruža' za koju ja i nisam bio pretjerano zainteresiran, ta gledao sam film po kojoj je predstava rađena (odličan), ali je to bila zgoda da isprobam mogućnosti fotoaparata u mraku kazališta. Fotke koje vidite snimane su bez blljeskalice, iz udobne stolice i s udaljenosti od dvadesetak metara. Č'pari se predstava nije svidjela ali fotke jesu. Prvi test – OK.



Pa, kako izgleda jutro u centru Vinkovaca? Magla? Ova fotka pokazuje dio središta grada u kojem bi se izgradnjom ceste rasteretio promet u centru za minimalno 30-tak posto. Ali, u gradu je trenutno prioritet šminkanje cesta kojem nije svrha regulacija prometa već prikupljanje izbornih glasova. Dobro, tako se može i malo novca oprati, ali to su već insinuacije, zli glasovi, prljava podmetanja... ZNA SE da se kod nas sve radi pošteno i kvalitetno.  Metkom. Šalim se – dva metka.



Posuđeni fotoaparat ima optički zum 20x. Isprobah i to, evo fotke snimljene s novog mosta. Cilj  je bio vidjeti koliko je sati na crkvenom zvoniku u centru grada. Sat se vidi, kazaljke se vide, ali ja svejedno retorički pitam vas - koliko je sati. Bliže se izbori, za koga će te pjevati i pošto, hoćete li pušiti ili ćete poštivati zabranu... Ja sam već izabrao... fotoaparat.




Nudili mi Canon, nahvalili Fuji, prvi odličan a drugi još luđi,
Kupio sam onu robu koja je prošla moju probu
Neću reći koji ali cijena mu je veća od potrošačke košarice četveročlane vukovarske obitelji. Dakle, skupo.


A, sad... Šta sad? Već me prošlo! Mislio si, ali nisi! – govori mi moje pošteno drugo ja. – Šuti, budalo! Da ti nije ove pizde od mene crknuo bi! Znaš li ti koja stoka živi u stvarnosti? Plemenita! Takve kao tebe zgaze bez žmigavca, sahrane bez medijskih ispraćaja...
veleBeat, još jedna pa idem, ciljano nigdje
isprepadani @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
- …i onda sam ja fino zajašila metlu i fijuuuu.
- Coprnjice!
- 'Ko  jel' ja?!? Ja?!? Pa ti mene uopće ne razumiješ! Ja sam vizionar budućnosti. Pionir zdravog razuma. Zamisli kako bi bilo kad bi svi letjeli na metlama. Nema zagađenja okoliša, uništavanja cesta, parkinga…
- Nitko ne sanja takve gluposti kao ti.
- 'Ko jel' ja?!? Ja?!? Ma nisi ti čuo šta je sanjala moja stara majka. Kaže da je na ogrlici letjela. Svašta! Stvarno ljudi svašta sanjaju. Al' znaš, ovo moje s metlom itekako ima smisla.
Ne znam zašto, al' veleBeat dalje nije htio slušati.
Što zbog gospodarsko ekonomske krize, što zbog ekološke svijesti, da se mene pita svi bi se vozili na metlama. Al' ja sam idealista i samo sanjam.
Hijerarhijsko klasnim poretkom i ničim izazvana, bijah pripadnicom siromašnog staleža. Kako to već dolikuje pravnom uređenju svake normalne nesređene države, izopćiše nas niskoletače na najnižu razinu voznih pravaca. Odmah do rupčaga, kanala, šahtova i bankina. Mi mali, nevažni i po društvo nepoželjni, imadosmo svo pravo šlajdranja na običnim domaćim metlama od pruća, tzv. virga domestica.
- Ode spojka! Ma kud i ja šlajdram kad ne znam! E, kad sam ja polagala za metlu, nije onda bilo ove tehnologije!  
Krenuh polako i nesigurno. Nakon nekog vremena, ponosno dignuh špicasti nos i ugledah iznad sebe letače iz srednje klase i visokog staleža.
- Vidi ovih sa fancy metlama! Obrađena drška, uvezano pruće, fino potkresano… I još mogu slobodno  u letu zavirivat ljudima kroz prozore! Fino, bome… A meni nek'i metla zapinje za ledinu, jel'? A tek ovi iznad ovih iznad! Virgo altus optimates! Partviši, Superpraško, Močo… Sve markirano. Nikad nitko nije poštenim vračkama do takve metle doš'o! Jok! Al' neka njima njihovih Vileda, ja bar mirno letim. A to što oni mogu krovove odozgo gledat, i nije neka utjeha. Više je onako… Gušt.
Ne, još se nisam probudila. Sve me strah da se tu nešto pobrkalo. Kad legnem, sanjam Čehoka za gradonačelnika, neke normalne kuće u gradu, stabla koja su odavno kapitulirala pod kašikama bagera, ljude u zastajanju, neljude u odlasku…  Neka me netko brzo uštipne! Stvarno, ljudi svašta sanjaju!
veleBeat mi više ne da svoje fotke za postove. 'Al' nema veze, a nije ni važno'. Vračkama sam se snašla. A dok na TV-u i dalje pile o krizi, ja pripremam grah i pitam se gdje da u ovo doba nađem žabu? Mislim… Kad su gljive već taaaako prozirna fora.
- Dragi, uskoro će ručak!
Zlobe se kloni – da ti coprnjica na vrata ne pozvoni!
Lamia Vulgaris Domesticus Č'para
isprepadani @ 07:28 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008

Lijep je dan, Dan D., sunce sja kao u slikovnicama ili katalozima s ponudama bankarskih kredita, mi u šetnji a ljudi dobri k'o da ih snimaju za zatvorske iskaznice. Razmišljamo da u šetnji skinemo pancirke, kacige ni u ludilu - one su sada trendi-šmensi-fensi, ono, baš kuuul! Srećom nismo baš vični razmišljanju i u šetnju krećemo prikladno odjeveni s modnim dodacima od po nekoliko redenika i par granata-hendovki - ako poželimo pecati.

Konobari uslužni, ne tuku a kava miriše na kavu, prometa skoro pa i nema, ribiči okupirali obalu Bosuta, vrše i mreže posvuda a ribočuvari praznuju, mačke se izležavaju i čekaju da im se dobaci neki sitniji ulov, patke su sumnjičave ali ni one ne bježe na svaki sumnjiv pokret...
Prolaze neki mladi ljudi, ne napadaju već – pozdravljaju.
Malo smo šokirani. Stariji lik nam prilazi i s osmijehom pita:

-    Oprostite, vi mi izgledate kao pametni ljudi...
-    O, hvala, hvala, vježbali smo jutros.
-    Znate, vidio sam oglas u kojem piše 'Prodajem dvostan' a nije mi baš jasno što to znači. Možda vi znate?
-    Ah, znate, mi samo izgledamo tako.

I, ode čovjek svojim putem do prvog ribiča kojeg je pozdravio s istim pitanjem. Teško da će mu netko nešto pametno reći ali lijep je dan i nitko ne mari.

Prolazimo kraj Kozarčeve rodne kuće. Nema puno toga vrijednoga na Krnjašu što je ostalo od romantične povijesti, betonaši su zavladali sa svojim mrtvim labudovima, mrtvim kapitalima...

Malo me puno sramota jer se sad ne mogu sjetiti gdje je rodna kuća Josipova  nećaka Ivana Kozarca. Nije ni važno jer jednu Ivanovu pjesmu recitiram i u snu. Ma, šta recitiram - pjevam, urlam, zavijam...

Do dva konja a obadva vrana
Do dva konja, a obadva vrana,
eno stoje čvrsto zauzdana.
Ej, a u koli sve miriše sijeno,
ajde željo da se povezemo.
Poljem ravnim pustit ćemo vrance,
neka bijesno lete neprestance.
Ej, neka lete, ma nikad ne stali,
od umora makar popadali.
Za svijet ljude ni briga nas nije,
komu volja nek nam se i smije.
Ej, sreća naša to su konji vrani,
ajmo željo dok su razigrani.



Šta ne valja u ovoj priči? Jednostavno, mi nismo takva država. Potkrao nam se jedan dan kad nitko nije dobio metak, nije bilo automobila u zraku, pljački banaka, nestalih turista, strašnih prometnih, obiteljskog nasilja, klanja nevjernice... Tek s prvim znacima noći krenuli su prvi motoristi s pokazivanjem vještine turiranja, došuljali se prekopavači kontejnera...
-    Vratili smo se kući. – tužno rezimiramo svjesni da ćemo još dugo čekati na neki ovako lijep dan.
Č'para je zabrinuta a ja sam tješitelj, njen oslonac koji joj ulijeva sigurnost. Pa me pita:
-    A šta bi ti učinio kad bi mene napali?
-    Aaa..., kako napali?
-    Pa, onako... verbalno.
-    Pisao bih onom predsjedniku što ne zna pričati hrvatski i protestirao jer ti nisi ništa lošija od ovih cura koje napadnu s dva metka.
-    E, to mi je drago čuti.
-    Ti zaslužuješ da te napadnu, ne verbalno već bar isto tako s najmanje dva metka. Pošto sam subjektivan mislim da ti zaslužuješ i četiri metka.
-    Pa, ti mene voliš.
-    Draga, da se mene pita, ti bi rafal dobila.
-    Ljubavi...
-    A?
-    Kako ti lijepo sereš.
Ma, nemoj! A ovima našima nije neugodno što smo toliko bijedni da nas ni kriza na Wall Streetu ne može pogoditi.
veleBeat, Ne serem!! - piše u horoskopu
isprepadani @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 5, 2008



KIČOBRAZ, KIČOLIK, KIČKA, KIČERAK, KIČURAC, KIČURITI, KIČOPLET

...APDEEEEJT!!!   (obznana po veleBeatu)


Veći dio većine ljudi nije ni svjestan da je odrastao na junacima kič kulture; prizori i likovi iz većine partizanskih i religijskih filmova, strip junaci (pogotovo Marvelovi, u peder kostimićima – pogotovo Captain America), hrana (osim ako ne mislite da jabuka u ustima pečenke izgleda decentno), praznici i blagdani (možete pokušati okititi jelku bez kineskog kiča ili kiča uopće, ali rezultat je ipak kič).




Č'para je u strahu od kiča jer joj se i posao i hobiji prepliću s elementima kič kulture. Strah je neopravdan jer je kič danas postao sveprisutan i neizostavan tamo gdje čovjek radi po zakonima tržišta. Kič govori sve jezike, pokorava sve nacije, ruši sve barijere...




Prošetamo li po blogovima lako ćemo uočiti da su najpopularniji blogovi oni u kojima je pismenost na granici zakonski dopuštenog minimuma, ali zato je dizajn prepun blještavih sličica aktova s kojih svjetlucaju zvijezdice, slijevaju se suze uzaludnih očekivanja princa, u tekstovima kič erotika, kič promišljanja, prijevare, kič ljubavi, kič pozdravi...

Kako! Jednostavno, pretjeruju a ne znaju. Po nekim mojim procjenama, sve to pretjerivanje oko ljubavi krenulo je  s Getheom i 'Patnjama mladog Wertera'. Iako elemenata pretjerivanja ima i u daljnjoj prošlosti, od Homera pa do Shakespeara, u  Goethea ljubav je sama po sebi veća od svega pa i od sebe same, ljubav je iracionalna i neobjašnjiva – sve je dopušteno! E, u kurac... Mislim, Goethe je književni velikan, ali da je pretjerao... KIČ. Kič je pretjerivanje i svjesno bježanje od stvarnosti.




Živite li kič? Ne! A kad je Dan Državnost teško vam je staviti zastavu na prozor, međutim –nije vam teško sebe i dijete obući u Spidermana pa pravo na karneval kojeg tradicijski nikad nije bilo u ovim krajevima! A, tek mažoretkinje?! Iskopajte si oči ako kao roditelj ne osjećate grizodušje dok vam dijete gologuzo paradira gradom u blještavom kostimčiću – to je trebalo odgojiti. O automobilima neću jer puno više o kiču govore njihovi vlasnici kad izađu iz istih, napomenuo bih samo one imbecilne tablice – 00nešto – na osnovu kojih bi trebali zaključiti da je vlasnik tih tablica u najmanju ruku faca koliko i kič agent James Bond.  Vrhunac imbecilnog kiča je nošenje odjevnih predmeta na kojima je ogromnim slovima istaknut kreator odjeće: DOLČEBANANA, SERĐOBIKINI, LADIDAS... Pa, ni pijan im ne dam svoje pare da bih još nosio njihovu reklamu!




Pobogu, zar se autor stripa boji da nećemo  prepoznati njegovog letećeg junaka dok spašava uvijek jedan te isti jebeni grad pa ga još mora obući u neki uski derpe kostim plus plašt plus natpis na prsima...  Kič je već to što kretenski lik leti, ali to autoru nije dosta... on je najjači od najjačih pa i od Bore Lija, ima rendgenski vid, sluh kao USKOK, iz usta ispuhuje uragan... ali još nikad nismo vidjeli dotičnog kako sere. A, i zašto bi, ako vam nije dosta sranja nakon što ga vidite – onda ste ogrezli u kič, vi ste isprani i asimilirani!




Eto, toliko na brzaka o kiču, od mene koji cijeli život bježim od kiča a zapravo sam zaglavio i ogrezao u kiču.  Ja barem zbog toga patim i ispaštam. Ko me jebe pametnog! A, vi... koji živite reprize, jedete akcijske proizvode, očekujete manifestacije, proklamirate ideale – jebo vas kič da vas j...

veleBeat, idem si ugurat gaće u guzicu da izgledaju k'o tange, podnošljiva vertikala


NAKIČ po Č'pari


Zbog tog sata ni dan danas ne razlikujem ševu od kosa. Znate oni satovi što umjesto brojki  imaju nacrtane ptice pa se svaki puni sat oglasi druga. Uvijek smo bili neka seljačka kuća. Nikad od nas modernog svijeta. Ni pošteni tabletić  na TV nismo mogli stavit! O ulamicama u kuhinji da i ne govorim! Zbog njih još uvijek imam fobiju da je tanjurima neugodno kad otvorim viseću. Ipak,  jednom smo prilikom iz Međugorja dobili Bogorodicu koju, kad pravilno uštekaš u struju, možeš komotno izložit umjesto jelke. Ali i taj je kipić završio na nečijem rođendanu jer se majka bojala da će nam se kakvo zlo dogodit ako se tog kiča uskoro ne riješimo iz kuće. Nikad joj nisam oprostila. Ovih se dana spremam u osvetničke pohode. Nisam neki bandit, al' bar tako izgledam.

Srećom po većinu, ima i onih koji znaju, mogu i hoće. Kad je glazba u pitanju čisto mi dođe da ijujuknem kad začujem ono ou yeah, yeah , yeah. Rekla bih ovdje nešto i o Celin Dion, al' da me ubijete ne mogu se sjetit ni jedne pjesme. Ali se zato dobro sjećam onog Meat Loaf  i I woooooooouuuuould do aaaanythiiiiiing for you. Kako se to nekad pićilo! I što je najbolje,  to traje i traje i traje.... Sve dok genijalac za mikrofonom ponosno ne izjavi: odlična gotik stvar! Ah... Ni gotika više nije... Kao ni arhitektura.

Ima kod nas u ulici jedna kuća. Istini za volju ima ih puno, ali samo je jedna s paucima i mrežom od kovanog željeza na kapiji. Na zvonu lijepo ne piše Adams.
Ali što je to u usporedbi s onim presvijetlim zdanjem pokraj Name? Ili polunagom pozericom ponad Svetog Roka. Neka, neka, 'fala Bogu. I Svetom Roku dosadilo buljit u Svetog Antu. Postoji li rivalstvo među svecima?
veleBeat mi baš nije dopustio da zaboravim spomenuti kič u reklamama, predizbornim kampanjama, automobilima... A mene zapravo ne brinu toliko ovi što spojlerima sakate umjeće pokojnog Farine. Nekako me više zabrinjava kič u osobnosti.
Ono kad veleBeat i ja sjedimo s  dobrom namjerom da u miru božjem popijemo kavu, a za susjednim stolom gologuzi okreću milijune. I to tako glasno okreću da nam je i kavu sramota što košta samo 5 kuna.

Ako je kič pretjerivanje, onda će bit da zbog toga pamet nikad nije uvrštena pod kategoriju kiča.
Tko je imun, nek baci psovku prvi! Sumnjam da takvih ima.
Netko skuplja patuljke u vrtu, netko porculanske figurice, a netko ne skuplja ništa nego se samo kiti.
I mi konja za utrku imamo. Zapravo psa, al' tko mari za felu. Bitan je statusni kič simbol. Mi smo na svoj ponosni. Jest da nemamo bogzna kakav razlog, al' bar nam maslačci u dvorištu imaju obožavatelja.

A ja liječim kompleks kiča iz djetinjstva. Crtam sakralne teme i divim se svom kič-izražaju. Nema tog pera kojeg ja ne mogu natofrljit anđelu na krilo! A nema , bogme, ni kupca za tu sliku. Pa zar više nitko nema kulture neukusa?
Ma, šta se ja bunim?!? Od kiča živim. Izradim pa zaradim.
Č'para von Kitsch
isprepadani @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 2, 2008

        Što me napadne a ne ubije – to ne poštujem. Virus prehlade i gripe ne doživljavam kao bolest, više kao test organizma – dok te napasti mogu savladati u hodu dotad se smatram zdravim, u suprotnom podnosim zahtjev za mirovinu. Ionako su mnogo mlađi od mene otišli i s glupljim dijagnozama od prehlade u mirovinu. PTSP? Ja sam rođen s tim. Ima li većeg stresa nego se roditi u svijetu u kojem svi strepe od sloma svjetskog gospodarstva, istog onog koje dozvoljava glad i bolest u siromašnom dijelu svijeta dok se bogati prežderavaju i preseravaju sa svojim mukama u Opri ili Springeru? Dovoljno sam pametan za nekoliko PTSP-a . Priča mi jedan liječeni kolega kako ružno sanja, nije to ništa – odgovaram ja – ja ružno sanjam i još ružnije živim!
        I, nemojte me krivo shvatiti, znam ja da nisu svi ljudi jednako čvrsti – ja jednostavno uživam u tim nekim normalnim bolestima koje su mi pokazatelj izdržljivosti organizma. Virus? Ja sam virus za viruse! E, dobro je dok si sam i relativno lako otrpiš par dana muke. Al' sada je tu i...
-          Čekaj da ti opipam čelo... Nije vruće! Je?! Nije! Idem po toplomjer...
-          Nisi ga protresao. Tako se ne stavlja!
-          Evo, probaj ovaj čaj, onaj mi se čini nekako star.
-          Jesi li pojeo bananu.
-          Rekla sam da se umotaš u deku, pa prekriješ jorganom, pa ope deka...
-          Drži. Kupila sam ti C vitamin. Pije se po jedan.
-          Bolje da ti danas ne ideš na posao!
        Tu je kap prelila iz bunara. Mogu ja glumit Čitu dok ljuštim banane, grliti stopalima termofor i zabiti si toplomjer u guzicu, mogu srkati placebo vitamine... Ali posao mi ne diraj! Nije neki, plaća je mala ali bar nikad ne kasni, no posao je ono što mi daje osjećaj da sve ovo ima smisla; i zdravlje i bolest, i spavanje i buđenje, umor i odmor – jin i jang, nabijem vas ako ne razumijete! Mogu ja još štošta raditi, previše toga znam i mogu – ali ono što u ovoj umnoj pripizdini nikomu ne treba. Dobar je osjećaj kad znate da netko treba vaše znanje i sposobnosti.  A o parama ćemo se dogovoriti kao ljudi - pa 'ko koga zajebe!
-          Jesi ti ciglom u čelo krštena? Ja da ne idem na posao? A kava s Bandićem – da bacim pet kila eura tek tako? Misliš da ću prvi milijun ukrasti s drveta? Da će se stanje na Wall Streetu smiriti zbog Bushove inteligencije?  A o rati za struju da ne pričam...
        I, otpužem ja nekako na posao. Žene?! Aaaaargh...aaaaa (citiram Paju, opaska moja). Da ih nema ne bi ih bilo! Feministice bi morale glumiti da su žene. A opet, pred kim bih se ja pravio frajer dok s hladnom mokrom krpom na čelu buncam kako mi nije ništa.
        A kad sam se vratio s posla na krevetu me dočeka – OVO!!!




Tipično ženski. Baš će normalan čovjek ozdraviti ako pojede ovu gomilu pesticida i kemikalija po akcijskim cijenama. Uzeo sam kantu pa pravo iza kuće, u voćnjak pa preko susjedove ograde i – pokupio ovo.

         To je prava muška medicina. Drobi, lomi, krckaj... zagrabim punu šaku pa stisnem i gledam koji je orah prvi pukao.  Nisam više u najboljim godinama i sve češće provjeravam koji mi je prst prvi pukao ali od ovog liječenja ne odustajem.
veleBeat, naravno da imam virus i u kompjuteru al' ko ga jebe dok radi – kaže majstor
isprepadani @ 06:10 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.