NARUDŽBE PORTRETA I CRTEŽA NA:
cro.potpis@gmail.com
veleBeat
REKLI SU
DRUGI O NJEMU: - Ko ga jebe!
ON O DRUGIMA:
- Ko ih jebe!
NJEGOVO DRUGO JA OPĆENITO:
- Ja bi to sve j...!
NJEGOVI RODITELJI:
- Kao dijete bio je dobar.
POLICIJA:
- Pravo je kriv.
DUŠEBRIŽNICI:
- E, da se bar rodio prije sto godina.
- Šteta što je ovdje!
OMILJENE POŠTAPALICE:
- Ja sam ti prijatelj, vjeruj mi!!
- Nema odmora dok traje relaksacija!
- Vrline su mi najveća mana, ružnoća je moja ljepša strana
ŽELI NATPIS NA NADGROBNOM SPOMENIKU:
- Službeno odsutan.
POSLOVNI MOTO:
- Volonter u kešu.
RADNE OSOBINE:
- Puši, pije, psuje, gleda TV a ne žmiri.
LJUDSKE OSOBINE:
- Može konja pojest,
- da nije muško bio bi žena,
- neznani junak,
- ekološki razgradiv,
- ne okreće glavu, sine
Anketa
Nastavite tekst pjesme „Da te mogu pismom zvati...“







Anketa
KOLIKO ČESTO VODITE LJUBAV






Č'PARA - CRTEŽI I POKUŠAJI








































































































Č`para
-Živi po načelu IMA DA IMA, NEMA DA NEMA.
-Stalno ju prati sreća, al' nikako da ju stigne.
-Dovoljno stara da se osjeća mladom.
-Nikad nije vidjela Tita, polarnu svjetlost i neke boje.
-Ljudi ju vole, al` nije im za zamjerit.

-Pali se na Waitsa, Beefhearta i veleBeatove ruke.

-Omiljena ženska imena su joj Krndija, Agresija, Blamaža i Neven.

-A muška Natkasl, Napalm i Krško.

-Nikad neće znati živjeti na visokoj nozi jer ne nosi štikle.
Arhiva
« » sij 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
SLIKOVEZ
  • PAKŠU BLOG
PRAVA KORIŠTENJA
Blog - siječanj 2009
četvrtak, siječanj 29, 2009

Ovih sam dana imala narudžbu koju sam uspjela uprskati.  Morala bih sad to nekako sve...ispočetka. U međuvremenu, da malo pobjegnem od 'manufakture', zabavljam se crtajući aktove. Evo nešto i za muškarce koji bi se molili nekom svom anđelu.



Odlične aktove, fotografije majstora Petra Klašnje, dobila sam baš za ovu svrhu-  crtanje. Sad se više ne okrećem na ulici u strahu da će me iza ugla stići ruka pravde za nečija autorska prava.
Hvala, Petre!



A sad me ispričajte kako znate i umijete, imam pametnija posla.
Č'para
kao da je morska vila
sve je snove ostvarila
isprepadani @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009

- Sve ja kužim samo se pravim da ne kužim. Zidovi imaju uši...
- Onaj moj ti kužiš! - ključujem i zaključujem svom dobrom i pouzdanom neprijatelju - Jedino što zidovi imaju to si ti!!!
Da, pogodili ste, biti će ovo još jedan post koji ću nadogr(a)đivati svakodnevno dok mi ne dopizdi pa otpizdim.
Za početak evo jedan započetak u vidu wallpapera (po starinski; tapeta ili fototapeta) za one koji grizu jaja od muke kad vide prirodu a pogotovo Bosut, komšo - pojedi se cijeli ali Vinkovce su naši vrli čelnici pretvorili u estetskog 90%-tnog invalida i jedino je Bosut (uz svo bacanje smeća u njega od strane vrlih sugrađana) ostao vrijedan mog fotografskog truda.



-    Ajd s nama! – uvjerava me marketinški stručnjak našeg planinarskog društva 'Dirov brijeg'.
-    Ta, nisi me baš uvjerio, ja sam baš čuo da je tamo gore zrak baš razrijeđen a ja sam baš pluća naviknuo na ovaj naš baš domaći; obogaćen smogom, nikotinom, dimom iz pušnica…
-    Ajd s nama! – uporan je on.
-    Malo mi je neugodno hodat cijelo vrijeme; mislit će ljudi da nemam auto. Mogli ste bar neku uspinjaču napravit, lift ili žičaru… Pobogu, zar je tako teško asfaltirati planinu, ugraditi neko mramorno stubište, šoping centre na raskrižjima…
-    Ajd s nama! – ne popušta vražji planinarski stručnjak već poteže sve jače argumente.
-    Molim te lijepo, a kakve su tamo temperature? Čuo sam da je hladno a sunčevo zračenje jako, možete li vi to nekako ujednačiti na sobnu temperaturu dnevne sobe...?
-    Ajd s nama! – ruši on sve moje predrasude i strahove. Zna, vrag, posao!
-    Što ako naletim na neku živu životinju? Naviknuo sam na ove krepane gradske zvijeri: vozače, konobare, direktore, šalterbabe, rodbinu i prijatelje... Ali, tamo gore... Sigurno još ima mrava, pčela i ostalih radilica kojima nije mjesto u civiliziranom društvu...
-    Ajd s nama! – poteže najpodliji argument; udara me na osjećaje i domoljubni patos, zna gdje sam najtanji pa muški čeka da obrišem suze i zaustavim grčevite jecaje.
-    Dobro. – otcvilim pristanak u maniri najboljih hrvatskih pregovarača. Jao si ga Slovencima...

Ne cvilim nad propalim stereotipnim idealima mirnog suživota i uvijek pozdravljam određenu dozu opasnosti u uštogljenom društvu koje teži idealnim uvjetima življenja. Ti, tzv idealni uvjeti, zapravo su poprilično sterilni i neinspirativni. Mene fascinira npr Sahara i ljudi koji i u takvoj (suhoparnoj) sredini žive i rade često normalnije od nas iz klimatski optimalnih sredina.

Nekad davno čitao sam kako Eskimi putniku i gostu ponude ženu u postelju kako bi se čovjek osjećao dobrodošao ali i da bi se bolje grijao pri spavanju. Ovdje kod nas mogu biti sretan ako me prijatelj ponudi kavom, ženu mu ne smijem ni pogledati. Prijatelji su mi ružni pa ih ne gledam, žene ne smijem te tako ispada da u goste dođem razgledati i komentirati pokućstvo. Komentiramo vrijeme, eeeej jebote...!

Volim ekstremne sportove ali samo one u kojima je čovjek bez suvišnih tehničkih pomagala; recimo, kad se cura samo golim prstima penje uz liticu ili kad Veljko prepliva Mediteran... Nekad mi se čini da ljudi nisu svjesni koliko su to nevjerojatni pothvati ali vjerojatnije je da ljudi ne vole ekstremiste - podsjećaju ih na njihove mizerne granice.
A zašto sve ovo pišem? Jednostavno, još uvijek tražim fotografiju, neki poseban motiv koji bi bio više od zaustavljenog trenutka.

Snimiti neke fotografije znači uputiti se pod kišom, snijegom, na led, u maglu, pod vjetrom... kako bi dobio rezultat kakav možda još nitko nije. Pa, jesam li ekstreman? Ma, neee... Pustim koju suzu dok vraćam ozebline u život ali je puno lakše dok na fotki gledam snijeg na kojem još nema tragova ljudi. Ne želim ni pomisliti kako bih se osjećao da propustim priliku snimanja nečeg što, poput pomrčine sunca, traje tek kratko vrijeme. Prošli tjedan nisam ponio fotoaparat u večernju šetnju pa sam propustio zabilježiti jedan zgodan prizor – još se grizem od muke.

Nema pomoći. Valjda se tako osjećaju surferi kad propuste dolazak nekog velikog vala – slijedeći, ako ga bude, treba čekati slušajući prognoze vremena i gledajući u svakodnevne, dosadne valove.
Znam, znam... Trebao bih potražiti stručnu pomoć, medicina čuda čini...
Ali, ako sam 'lud' nisam lud.
Sad stvarno odoh.
Imam pametnija posla.
Raditi gluposti za pare.


veleBeat
pola kusur od čovjeka
pola loša navika
isprepadani @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 18, 2009


-  Brrr, što je hladno!

-  Ne cvili, klinac, nemaš pojma… Kad sam ja bila štene zime su bile tako hladne da ni repom nisi mogao mahat'.



-  Stvarno?!? A , jel' vi niste imali kuću, mama?
-  Mo'š mislit… Led bi sve okovao tol'ko da samo nagađaš jel' to kuća il' snježna gruda.



-  Čuj, stara... A šta je to život?
-  Život ti je vrijeme prije nego što ugledaš auto.



- Mama, a jel' smo mi glavni u svemiru?
-Nismo, sine.
-A 'ko je šef svemira, mama?
-Virusi i bakterije, sine.
-A psima?
-Buhe.



-  A  jel' postoji pseći raj?
-  Normalno! Energija i materija su stvari koje se stalno izmjenjuju i tako nastaje…
-  Šta?! Šta, mama?! Šta?!
-  Kobasica.
- Jooooj, mama, što si ti pametna, sve znaš.
- Normalno, zato jer sam starija, iskusnija…
- Mama, a tko je moj tata?
- Ej mali, 'ajd još jednom reci mama i polomit ću ti rep!



fotografije nakon nježnog lomljenja prstiju ustupio ljubazni veleBeat

Č'para


isprepadani @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009



Ako sam sada ovdje i tamo tada nisam nigdje. 
Proklinjem muževna prsa ako sam prije bio ovdje a nisam bio tamo. 
Čovjeku je u prirodi nezadovoljstvo postojanjem u svoj jednostavnosti postojanja. Mnoga samoubojstva počela su u trenutku kad je čovjek definitivno prihvatio tu činjenicu po kojoj nema ništa jednostavnije od ovog kratkog i nepravednog postojanja. 




Vulnerant omnes, ultima necat.
Natpis je na jednom satu a u prijevodu znači: Svaki ranjava, posljednji ubija.
Nema potrebe objašnjavati da dosta ljudi ne može podnijeti čekanje ovog posljednjeg što u konačnici ne donosi nikakove promjene. Svi mi znamo da dolazi noć i samo je pitanje kako ćemo popuniti dan.
Ne vjerujem u beskonačnost, ni u perpetum mobile, niti beskraj svemira... Problem je kod ljudi što se ne mogu suočiti s ograničenjima. Vole vjerovati u kontinuum. Drugi život. Baš! Reinkarnacija? Da, ali samo ako ćemo se pretvoriti u lijepog labuda.
Svemir je ogroman. Smrtniku nepojmljivo ogroman a opet ima kraj; širio se, a sad se skuplja. Šta da se radi kad je svemir na dijeti a mi mu dođemo kao naslage sala koje mora skinuti. Loša dosjetka. Kako god bilo u našu iluziju vječnog postojanja nikako se ne uklapa spoznaja da i nešto tako „beskrajno“ kao svemir ima kraj, pogotovo što smo i mi dio tog takvog beskraja.
Pa, što da se radi?
Ništa. Kraj se događa, radili mi ili premetali misli poput mene dok se u šetnji grčevito držim Č'pare. Opasnost da netko od nas dvoje otrese o LEDinu više je nego gotova stvar, ona toliko posrće, ljulja se i glavinja da sam uvjeren kako ću ja (poštujući Murphyjeve zakone) koji hodam kao paun poljubiti pločnik. Ono što je stvarno važno jeste to da ja, nakon što se u šetnji trgnem iz crnih zimskih misli, imam nekog tko će me vratiti u stvarnost. Čovjek je društveno biće. To je apsurd stoga što ništa čovjeka ne natjera u banalizaciju života kao društvo sa svim svojim pravilima i egzekucijama rizika. Ali... To je tema za idući post.

Prošle godine sam se igrao fotoaparatom pa sam pokušavao snimati tematski; prva serija bila je snimanje fotićem stavljenim na ulične kante za smeće jer me fasciniralo to što su mi te kante uvijek upadale u kadar. Bolesnici ih uvijek postavljaju na mjesta gdje nagrđuju okoliš pa sam pokušao izokrenuti stvar – da vidimo kako kante za smeće vide svoj dio Vinkovaca. Ima puno zanimljivih snimki ali mi se sada čini primjerenijim pokazati vam jednu drugu seriju – prozori. Gornja slika je prva fotografija koja me navukla pa sam nakon nje snimio stotinjak prizora prozora. 

Prve kuće vjerojatno su nalikovale pećinama, što manje otvora to je bila veća sigurnost. Kako su se faktori sigurnosti unapređivali tako je rasla i potreba za udobnošću; tu je prozor bio važan jer je propuštao toplo svjetlo i zrak – dovoljno za početak. Današnji prozori imaju istu funkciju a nekim dodatnim karakteristikama puno govore o objektu ili vlasniku kuće; rešetke na prozoru sugeriraju da je unutra nešto vrijedno dodatne (starinske) zaštite, jednostavni ali novi prozori govore da je vlasniku kuća nužno zlo, stari prozori s kalićima cvijeća, neznani broj slojeva boja... 

Čovjek je po prirodi klaustrofobičan i stoga je normalno kad netko tako bolestan iznutra promatra prolaznike. Isto tako, ako netko izvana gleda kroz prozor u unutrašnjost nečije kuće onda je taj voajer, pervertit i treba ga liječiti macolom po testisima. U osnovi, kako god vi gledali – bolesni ste. Jer, prozori su upravo ona paleta mogućnosti između jednostavnosti poimanja noći i dana, dobra i zla, slobode i zatvora... U sigurnosti svoje kuće možete što hoćete samo što ćete prvo spustiti roletne, zalupiti kapke, navući zavjese... I, već ste osumnjičeni i osuđeni! Ali, to vas ne brine jer – biti čovjek znači biti unaprijed osuđen.
Kvragu, postoje pravila i mi se igramo! Plaćamo PDV i račune kojima hranimo sustav, ganjamo titule i ski-aranžmane, trpimo partnere i ekonomične cikluse... Prozori su danas, uz svu silu klima uređaja i žarulja svih jačina, izgubili prvu svrhu i baš stoga mi je zanimljivo snimati ih; postali su kompleksni odraz naših, uglavnom primitivnih i marketingu podložnih, vrijednosti.

Za kraj moram napomenuti da se trenutno bavim egzaktnim znanostima a jedan od mojih zakona je i: visina na kvadrat ravna je zbroju kvadrata raspona ruku pod uvjetom da kreten ne drži neki kvadrat u rukavu...
Možda je ipak bolje da ovaj post završim s malo prošlogodišnjeg zelenog Bosuta i tako vam zagrijem krvotok. Dakle, srpanj 2008-e... 


veleBeat
ništa ti neću ako progutaš ovo
pravilno diše, piše - u  lovu na međuvrijeme
isprepadani @ 06:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009

-Jesi šta pisala?, Jesi šta crtala? Jesi šta nakita pravila? Jesi… ?
-Nisam.
-Ja stvarno ne znam o čemu vi žene i ti razmišljate dok radite te neke… rutinske svari.

Mi žene i ja. Jedna od veleBeatovih omiljenih krilatica jest nema odmora dok traje relaksacija. Ovih sam se dana uspjela opravdati nekim bezveznim izlikama poput temperature, virusa, kostobolje, rata u Palestini i globalne recesije.
Nije da ja nemam volje, nego mi se ne da. A kad mi se da, onda razmišljam samo o najbitnijim stvarima.
šta ću danas kuhat?... mogla bi paprikaš...pileći... a ako dodam malo kobasice… kako se to onda zove – pileći paprikaš s kobasicom ili paprikaš od kobasice s piletinom?… ali, ako… a gle ove paučine… stvarno, zašto se paučina skuplja gotovo uvijek po čoškovima?... otkud sad ova voda tu?... jel'  to curi iz frižidera?... još samo da nahranim psa… baš me zanima je'l postoji išta na ovom svijetu apsolutnijeg od nule?... a šta ću danas obuć na posao?... da vidim… oho-ho! -14! četvore štrample... kako se ovo gasi?... eto, sad ne možemo ni ovaj vikend za Zagreb…. dokad je uopće ta izložba?... baš me zanima koliko ima kilometara do Zagreba kad bi, recimo, išli malo boljim autom?... jesam ja jučer smanjila grijanje?... hm… mislim da jesam… zavrnuli Rusi ventil… kako me onaj autokamikaza jučer mogao pokupit na pješačkom! ccc… pošten pješak više ni cestu ne može prijeći a da ga neki retrovizor  ne potapše po ramenu. .. al' bar sam se riješila kurjeg oka… e sljedeći put kad stavim luk da se dinsta nema šanse da zagori... di sam ostavila onu olovku? pa ne mogu bez nje crtat... baš mi ta sad… a evo je!... pa šta sad veleBeat ne zove?... morala bih ove godine prestat pušit... ne valja to... a nije ni zdravo... centrifugalna i centripetalna sila…. kad bi vešmašine za veš radile na principu centrip…. pa otkud mi sad ova zanoktica?!... nisam baš ovako… joj boli me glava… možda se ja previše opterećujem.. . razmišljanjem…

U međuvremenu, negdje između razmišljanja i mišljenja dođe mi da se malo i odmorim. Onda unosim drva, čistim, peglam, kuham, perem i vježbam Tai-Chi.  A ni kućanski poslovi mi nisu strani. Ponekad pak, kad mi dosadi odmaranje i kad mi odmor dođe kao dosada, crtam. veleBeat mi neki dan veli da, ako ću i crtati anđele, neka to onda bude onako kako ja zamišljam. Da se ne držim nekih usađenih predrasuda, mitova i legendi. I, evo…

Č'para
Red razmišljanja, red crtanja, red drva – zimska idila
isprepadani @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 8, 2009



ŠETNJA PO BOSUTU


Momče ledolomče po ledu gazilo
pjesmi tu je kraj
jebga, nije pazilo...


Dežurne službe pod hitno čiste snijeg. Zašto? Snijeg nije smeće! Snijeg barem pokrije smeće. Ali ne može sve - evo još nekoliko fotografija sa zanimljivim predmetima koje ljudi bacaju u Bosut. Pa, neka mi još netko pomene ponosnu starinu Bosut...



Sve drugo je idila. Htjeli mi to ili ne.



veleBeat
tanak led ga sjebao
lupao je kad nije trebao

isprepadani @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 6, 2009


Sibir je za nas mačji kašalj!





veleBeat


pola plin, pola drva

prdac je dašak toplih krajeva
isprepadani @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 4, 2009

-    Nova Nova mora biti bolja! – rezolutan je moj izmišljeni prijatelj. Nije neki prijatelj ali pošto je izmišljen ne želim biti cjepidlaka. Pravi prijatelji ionako ne pričaju sa mnom. Oni me trpe.
-    Skoro si u pravu. Stara Nova se prokurvala, ofucala i pred kraj nije mogla naći mušteriju niti sa sloganom 'Što me čini sretnim' .
Iskreno, navikao sam na gluposti krajem godine ali ovaj put su padali rekordi. Počelo je s vrha: premijer je panično pozvao na štednju jer da smo u banani što je razlika od vremena kad smo bili u kokosu, u šumi, u kurcu, u govnima... Hmmm, banana mi nekako dođe nabolje. Svejedno, predsjednik je na to uzvratio pozivom da se štedi na sahranama branitelja. Malo je falilo da predloži zajedničku grobnicu, recimo – da se branitelje samo iskipa u jezero Banja! I da se stavi natpis 'Zabranjeno obavljanje nužde' jer nije lijepo srati po mrtvim braniteljima. Direktivu premijera da se štedi tako da se ne organizira domjenke riješio je organiziranjem bakanalija.
Nisam siguran da itko više zna što znači štednja. Ja bih bio zadovoljan kad bi to značilo razumno ponašanje. Recimo, svake godine Grad financira kič ukrašavanje grada kineskim lampicama. Za te (nemale) novce mogli su organizirati natjecanje među školama u ukrašavanju dijelova grada, ili platiti neke umjetnike i nekoliko nezaposlenih da stvarno originalno i blagdanski primjereno ukrase barem jedan Trg... Postoji puno načina za lijepo i originalno ukrašavanje grada ali mi svake godine iznova gledamo šljakere koji po gradskom drveću bacaju hrpe lampica tako da to uvijek izgleda kao da nas je netko zatrpao smećem.



Uspio sam fotografirati kako izgleda naš način štednje. Ukrašavanje jelki ispred muzeja, koje su prosječne visine primjerene za svaki dom, obavljao je radnik s upaljenim kamionom s pokretnom korpom. Mogli su poslati malo višljeg radnika, mogli su ovom radniku dati klupčicu ili male ljestve, ali NE! Mi demonstriramo moć gluposti...




Odlučio sam da je ovo blog za kuknjavu. Definitivno. Inspiraciju sam našao u osnivanju Zbora za kuknjavu u Zagrebu. Ja da sam u Zagrebu i imam njihov prosječni dohodak – ne bih kukao. 


Ovdje, u Slavoniji, njihova kuknjava nama je romantičarski melos, žal za boljim vremenima kad je i ostatak Hrvatske imao Hrvatsku.
Ja svejedno pjevam:
Reforme su za budale jamstvo
Sada plaćam i dopunsko zdravstvo
Ni pametan ne bi znao gluplje
Bolesno zdravstvo košta nas skuplje
Pizdim, naravno. Kad god neki ministar ne zna svoj posao on uvede neki namet i stvar riješena do novog gomilanja duga, jer nema tog nameta koji dugoročno može riješiti problem javašluka i lopovluka u državnim službama. Sad nas uvjeravaju da je jedino rješenje za brodogradnju u zatvaranju istih i otkazima desecima tisuća radnika, da poljoprivredne površine moraju pretvoriti u golf terene...



Kad gledam sjednice Sabora imam erekciju. Sramota me, ali priznajem da na mene ti preplaćeni zajebanti djeluju kao Viagra, psihijatar mi kaže da je to normalno i da bi i on to sve j... Tko tu koga – ne znam, ali znam tko uvijek najebe.  No, seks je puno ozbiljnija znanost kojom se bave pravi stručnjaci; protekle godine dotični su nas obradovali nekim novim otkrićima:

- preuzeto iz stranog tiska -
Inteligentnije osobe proizvode kvalitetniju spermu
Britanski stručnjaci koji su proučavali vojnike iz Vijetnamskog rata zaključili su kako inteligentnije osobe proizvode više ejakulata čiji su spermatozoidi mobilniji. Studija je na taj način opravdala sumnje kako geni koji kontroliraju inteligenciju kontroliraju i neke druge osobine. Samim time mutacije koje uzrokuju slabljenje inteligencije automatski bi bile odgovorne i za slabljenje sjemena. Važnost ovog istraživanja je u tome što potvrđuje genetsku teoriju budući da je ustanovljena veza između dvije naizgled nepovezane osobine.
Mozak bogatije djece bolje radi
Električna aktivnost u dijelu mozga djece bogataša koji se brine o rješavanju problema različita je od aktivnosti kod djece siromašnijih roditelja. Studija uglednog Berkley sveučilišta pokazala je kako mozgovi djece bogatih roditelja bolje rade, prvenstveno zbog boljih životnih uvjeta u kojima djeca nisu izložena velikom stresu. "Siromašni ionako imaju lošije zdrastvene uvjete, a ova studija pokazuje kako se njihova moždana aktivnost sporije razvija. Krajnje je vrijeme da to promijenimo", poručio je profesor Thomas Boyce.



Na internetu još uvijek ne možete naći popis branitelja ali zato možete naći popis pisaca koje ministarstvo kulture novčano podupire.
Prepoznali smo neka imena koja smo već inkriminirali na ovom blogu:

Povjerenstvo za poticanje književnog stvaralaštva
Zagreb, 30. prosinca 2008.
Rezultati Javnog poziva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2008.
Tromjesečne potpore (21.000,00 kn)
....
17. Maćešić Milan: Kosovski ciklus (Ispravak krivog naroda), knjiga pjesama
18. Majdak Zvonimir: Povratak sudbini, roman
19. Marković Ivan: Vladimir Anić – Naličje kalupa, sabrani spisi
20. Matanović Julijana: Knjiga od žena, muškaraca, gradova i odlazaka, knjiga priča
.....


Svi vi koji ste željni prave akcije i napetih scena dosade možete pogledati Maćešića u 'Najslabijoj karici' 19.siječnja 2009. (ponedjeljak), te tako saznati koliko je novca dotični osvojio. Iz uredništva HTV-a dobili smo uvjerenja da su izbačene sve scene u kojima Maćešić trga protivnike, oskrnavljuje njihova trupla i hofira vižljastoj i brzonogoj voditeljici.
veleBeat
u naslovnoj ulozi kao sporedni lik
pametan se pravi glup, glupan se opusti i uživa
isprepadani @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.